To je jednostavno i tiho dobro koje je činio don Bosco.
To je dobro koje nastavljamo činiti zajedno.
Prijatelji, kao i svakog mjeseca, primite moj srdačan pozdrav, pozdrav koji pripremam puštajući svom srcu da govori, srcu koje želi i dalje gledati na salezijanski svijet s onom nadom i sigurnošću koje je imao i sam don Bosco, da zajedno možemo učiniti puno dobra i da se dobro koje se čini mora obznaniti.
Prije nego što napišem pozdrav, pročitam cijeli sadržaj mjesečnog broja našeg biltena. Uvijek ga pogledam unaprijed, tako da mogu napisati ono što mislim da odgovara temi.
Ovomjesečni broj mi se jako svidio, sa svom svojom raznolikošću, s dragocjenim svjedočanstvom kako možemo biti vrlo salezijanski u svom svakodnevnom predanju u salezijanskom oratoriju, u svakom dvorištu, na svakom mjestu gdje djeca i adolescenti – i mladi koji ih animiraju – nalaze životni prostor, zdravi prostor, edukativni prostor, prostor koji educira o životu i smislu života, prostor vjere (ako se želi).
U mnogim salezijancima vidim don Boscovu „strast“ za srećom mladih. Formula koja je postala poznata nastoji sažeti don Boscov obrazovni sustav u tri riječi: razum, vjera, ljubav. Škola, crkva, dvorište. Salezijanska je kuća sve to izgrađeno u kamenu. No don Boscov oratorij puno je više. To je arsenal poticaja i kreativnosti: glazba, kazalište, sport i šetnje koje su pravo uranjanje u prirodu. Sve začinjeno istinskom, očinskom, strpljivom, entuzijastičnom ljubavlju.
Međutim, istovremeno osjećam bol i zabrinutost dok čitam kroniku iz Sudana. Tamo je situacija svih ljudi vrlo teška, pa tako i salezijanaca. Danas bih želio ponuditi još jedno lijepo svjedočanstvo, iako ovaj put nisam bio očevidac, već prenosim ono što su podijelili sa mnom.
MAJKA HRABROST
Prizor se odvija u Palabeku, u Ugandi, gdje su prije pet godina stigle prve izbjeglice, a mi, Salezijanci Don Bosca, odlučili smo ih pratiti. Smještaj nam je bio šator, a kapelica za molitvu i slavlje prve euharistije bila je hladovina drveta.
Stotine i stotine izbjeglica iz Sudana svakodnevno stižu u Palabek. Isprva zbog sukoba u Južnom Sudanu, a sada, godinama kasnije, nastavljaju pristizati zbog sukoba u Sjevernom Sudanu.
Ovo što vam govorim rekao mi je generalni savjetnik za misije koji je nekoliko dana ranije otišao u Palabek kako bi nastavio pratiti ovu prisutnost u izbjegličkom kampu gdje su dočekani već deseci tisuća ljudi.
Prije deset dana stigla je žena s jedanaestero djece. Bez ičije pomoći, ona i njezina djeca prešli su razne krajeve prepune opasnosti. U posljednjih mjesec dana prošla je više od 700 kilometara i skupina djece se povećavala. To je ono o čemu želim govoriti, jer to je LJUDSKOST i to je LJUBAV. Ova je žena u Palabek stigla s jedanaestero djece o kojoj je brinula, a sve ih je predstavila kao svoju djecu. No, zapravo, samo šestero su bila njena vlastita djeca. Troje su bila djeca njenog brata koji je nedavno umro i za koje je preuzela brigu, a ostalo dvoje su bili mala siročad koje je putem zatekla same, bez igdje ikoga i naravno bez papira. (Kome bi palo na pamet tražiti papire i dokumentaciju kad nedostaje ono najnužnije za život!!!) Postali su njena posvojena djeca.
Ponekad se majka koja je dala život braneći svoje dijete naziva „majka hrabrost“. U ovom slučaju, želim ovoj majci jedanaestero djece dati titulu Majke Hrabrost, ali prije svega žene koja vrlo dobro zna – u „dubini svoga srca“ – što to znači voljeti do boli, jer živi i živjela je u apsolutnom siromaštvu sa svojih jedanaestero djece.
Dobrodošli u Palabek, Majko Hrabrost. Dobrodošli u salezijansku prisutnost. Bez sumnje, učinit će se sve da ovoj djeci ne nedostaje hrane, a onda i mjesta za igru, smijeh i učenje u salezijanskom oratoriju i našoj školi.
To je jednostavno i tiho dobro koje je činio don Bosco. To je dobro koje nastavljamo činiti zajedno jer – vjerujte mi! – saznanje da nismo sami i uvjerenje da mnogi od vas sa zadovoljstvom i simpatijama gledaju na trud koji svakodnevno činimo u korist drugih, također nam daje puno ljudske snage, a bez sumnje, Dobri Bog čini da ona raste.
Želim vam dobro ljeto. Nema sumnje da će naše, i moje, biti spokojnije i ugodnije nego ove mame iz Palabeka, ali mislim da mogu reći da smo, misleći na nju i njenu djecu, nekako izgradili most.
Budite jako sretni.
Don Angel