Susreti na svetkovinu Bogojavljenja s divnim ljudima dobra srca i snažne vjere.
Dragi prijatelji,
uz srdačan pozdrav upućujem vam najljepše želje za novu 2024. godinu u koju smo nedavno zakoračili. Iskreno se nadam da će to biti godina puna Božje prisutnosti u našim životima i puna blagoslova.
Kao što znate imam naviku, kada je to moguće, napisati u ovom pozdravu nešto što sam doživio i što me je pogodilo iz ovog ili onog razloga. Na svetkovinu Bogojavljenja bio sam u svom rodnom gradu Luanco-Asturias. U tom veličanstvenom kutku zemlje ugodno sam se osjećao povezan sa svojim korijenima, s morem i prirodom gdje sam se rodio i odrastao, kao i sa svojim sumještanima. Taj sam dan otišao slaviti euharistiju. Seoski župnik mi je ljubazno udijelio tu čast, dok je on otišao u jednu od drugih župa koje su mu povjerene. Tako smo ovu svetkovinu mogli proslaviti u više kršćanskih zajednica.
Želim vam reći da je to bilo jutro u kojem mi je Gospodin pripremio neočekivane susrete u kojima mi je, saznavši za situaciju nekih ljudi, srce bilo ispunjeno sigurnošću kako Gospodin hrabri i tješi čak i kad se bol, bolest ili ograničenje nastane u životima.
Prije euharistijskog slavlja, dan sam započeo posjetom starijem gospodinu koji je godinama bio liječnik u mom gradu. Bio je veliki obiteljski liječnik i vjernik. Između ostalog, bio je salezijanski bivši učenik u Salamanci. Godinama je bio jedan od likova o kojima su mi roditelji pričali kad su išli liječniku.
U ovom obiteljskom posjetu, odazivajući se na poziv njegove kćeri, susreo sam čovjeka vjere koji mi je rekao da je kao liječnik mogao dati samo djelić od svega što je primio od Boga. Sada, teško bolestan, samo je molio dobrog Gospodina da ga pripremi za susret s Njim. Njegovo uvjerenje i njegov mir bili su toliki da sam otišao slaviti euharistiju već primivši svoju dozu „dobre riječi na uho“ koju je prakticirao don Bosco.
U Božjim rukama
Na misi sam susreo, kao i u drugim prilikama, mladića od tridesetak godina koji je zbog nesreće već godinama u invalidskim kolicima. Čak i u invalidskim kolicima otišao je s majkom u Indiju kako bi se povezao s najsiromašnijima među siromašnima. Moj mladi prijatelj također me zadivio vedrinom, osmijehom i radošću s kojom živi u svom srcu; istom radošću s kojom sudjeluje u svakodnevnoj euharistiji i s kojom prima Gospodina. Taj bi mladi prijatelj sigurno imao što prigovoriti na „svoju zlu sreću“, ili još gore, mogao bi kriviti Boga, kao što smo i mi skloni kad nas nešto snađe. Ali ne, on jednostavno živi bez sažaljenja i zahvalan je na daru života čak i u invalidskim kolicima. Na kraju slavlja, kad ga vidim uvijek se pozdravimo i njegove riječi su uvijek riječi zahvale. Ali ja sam taj koji treba zahvaliti njemu za veliko svjedočanstvo života i vjere u Gospodina života koje daje svima nama.
Eto koliko je lijepa i evokativna bila moja svetkovina Bogojavljenja kada me, na izlasku iz crkve, pozdravio sredovječni par i zaželio mi dobre želje u novoj godini. I njihova su lica bila radosna; s više radosti i spokoja na licu muža (koji je bolovao od raka) nego na licu njegove voljene žene (koja je patila za njega). Ali oboje su mi govorili o svojoj sigurnosti da će morati živjeti ovaj trenutak i ovu bolest s vjerom u Boga i prepuštajući se Njemu.
Majčina vjera
Na kraju, među svim ovim pozdravima, bio je još jedan – onaj jedne starije majke koja je nakon pozdrava spomenula kako je prije nekoliko godina izgubila jednog sina koji je umrlo od bolesti, a i ona trenutno boluje od raka. Zamolila me da je se sjetim pred Gospodinom. Pitao sam je kako se osjeća i rekla mi je da pati, ali da veliku utjehu pronalazi u vjeri. Uvjeravam vas da sam ostao bez riječi, jer emocije koje sam osjetio tijekom jutra i životna svjedočanstva koja su došla do mene i preplavila me bila su toliko intenzivna.
Nisam mogao a da ne obećam svoje molitve svakom od njih, što sam i ispunio, a u isto vrijeme još sam jednom i još jače postao svjestan kako Gospodin nastavlja činiti velike stvari u poniznima, u ljudima koji su najviše pogođeni životnim situacijama, onima koji osjećaju da je samo On istinska utjeha i pomoć.
Sve mi se to čini toliko važnim da ne mogu zadržati za sebe. Reklo bi se čak da o tome ne treba pisati, možda zato što nije pomodno, ili možda zato što danas govorimo o drugim stvarima, ali ja se protivim svemu što me priječi da dijelim i svjedočim ono što je važno, duboko i puno nade u našim životima. I ne znam zašto, ali imam osjećaj da mnogi čitatelji osjećaju isto u vezi s onim što vam govorim i onim što sam osobno doživio, jer ono što vam govorim, što se dogodilo jedno jutro na Bogojavljenje u malom gradu blizu mora, ne događa se samo tamo. Drugim riječima, to je dio našeg ljudskog stanja i u njemu je Gospodin uvijek uz nas, ako mu dopustimo.
Želim vam sve najbolje, dragi prijatelji. Nastavimo vjerovati da u svakom trenutku, pa i u onom najtežem, imamo razloga za nadu.
Don Angel