Vi, dakle, ovako molite: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!’« (Mt 7, 9-14)
Što je molitva? Općenito smatram da je to razgovor. U jednom razgovoru uvijek su prisutni “ja” i “ti”. U ovom slučaju Ti s velikim slovom. Iskustvo molitve uči nas: ako se “ja” isprva čini najvažnijim elementom, ubrzo opažamo da je u stvarnosti drugačije. Važnije je “Ti” jer naša molitva počinje od Boga… U molitvi je, dakle, prvi protagonist Bog. Protagonist je Krist koji stalno osobađa stvorenja od ropstva pokvarenosti i vodi ga prema slobodi, za slavu Božje djece. Protagonist je Duh Sveti koji dolazi u pomoć našoj slabosti. Mi počinjemo moliti s osjećajem da je to iz vlastite pobude.Naprotiv, to je uvijek Božja pobuda u nama…. (Moliti se: kako i zašto? Prijeći prag nade)
”Oče naš, koji jesi na nebesima…”. Nalazimo se uz oltar oko kojega se okuplja cijela Crkva koja je u Sarajevu. Izgovaramo riječi koje nas je naučio sam Krist, Sin Boga živoga; Sin istobitan s Ocem. Samo on zove Boga “Ocem” (Abba! Oče! Oče moj!), i samo nas on može ovlastiti da se obraćamo Bogu zazivajući ga “Oče”, “Oče naš”. On nas uči tu molitvu u kojoj je sve sadržano. U toj molitvi želimo danas pronaći sve ono što se može i što se mora reći Bogu, našemu Ocu, u ovom povijesnom trenutku, ovdje u Sarajevu. Oče naš… Oče ljudi: oče naroda. Oče svih naroda koji nastanjuju ovaj svijet. Oče naroda Europe. Naroda Balkana.
Oče naroda koji pripadaju obitelji južnih Slavena! Oče naroda koji ovdje, na ovom poluotoku, već stoljećima ispisuju svoju povijest. Oče naroda koji su pogođeni nesrećom rata i to, nažalost, ne po prvi put.
“Oče naš”, Ja, Rimski biskup, prvi papa Slaven, padam na koljena pred Tobom i vapijem: “Od kuge, glada i rata – oslobodi nas!” Znam da se u ovoj prošnji mnogi ujedinjuju sa mnom. Ne samo ovdje u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, nego i u cijeloj Europi pa i izvan njenih granica. Dolazim ovamo, donoseći sa sobom sigurnost te molitve koju izgovaraju srca i usne bezbrojne moje braće i sestara. Već je prošlo previše vremena kako čekaju da mogu izmolit, na ovom mjestu, upravo tu “veliku molitvu” Crkve, Božjeg naroda. Već je toliko vremena prošlo otkako sam pozvao sve ljude da sudjeluju u toj molitvi.
Kako se ovdje ne sjetiti molitve izrečene u Asizu u siječnju prošle godine? Zatim one u Rimu u Bazilici svetog Petra u siječnju ove godine? Od početka tragičnih događaja na Balkanu, u zemljama bivše Jugoslavije, molitva za mir bila je misao vodilja Crkve, posebno Apostolske Stolice.
Oče naš, “sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje… “. neka svijetli među ljudima tvoje sveto i milosrdno ime. Neka dođe tvoje kraljevstvo, kraljevstvo pravde i mira, praštanja i ljubavi.
“Budi volja tvoja”. Tvoja volja neka se ostvari u svijetu, poglavito u ovoj izmučenoj zemlji Balkana. Ti ne voliš nasilje i mržnju. Ti zazireš od nepravde i sebičnosti. Ti želiš da ljudi međusobno budu braća i da te priznaju Ocem.
Oče naš, Oče svakog ljudskog bića, “neka bude volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji”. Tvoja volja jest mir! Krist “je naš mir” (Ef 2, 14). On koji nas je poučio da se obraćamo Bogu nazivajući ga: “Oče”.
On koji je svojom krvlju pobijedio tajnu bezakonja i podjele te svojim Križem srušio veliki zid koji je dijelio ljude i učinio da postanu jedni drugima tuđinci. On koji je čovječanstvo pomirio s Bogom i međusobno ujedinio ljude kao braću.
“Kruh naš svagdanji daj nam danas” Moliti za kruh znači moliti za sve ono što je potrebno za život. Molimo da se u raspodjeli dobara među ljudima i među narodima uvijek uzmogne ostvariti načelo o sveopćem sudjelovanju ljudi u dobrima koje je Bog stvorio. Molimo da ulaganje dobara u naoružanju ne naudi ili ne daj Bože uništi kulturnu baštinu, koja predstavlja neprocjenjivo dobro cijelog čovječanstva . Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim… .”
Ovim riječima dodirnuli smo ključno pitanje. Sam Krist nas je na nj upozorio, kada je, umirući na križu, rekao glede svojih ubojica:”Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine” (Lk 23, 34).
Ljudska povijest, povijest naroda i nacija, puna je uzajamne mržnje i nepravdi. Kako je bila važna povijesna izjava poljskih biskupa njihovoj subraći, njemačkim biskupima, na završetku Drugog vatikanskog sabora: “Opraštamo i tražimo da nam oprostite!” Ako se u onom dijelu Europe mogao uspostaviti mir, čini se da se to dogodilo upravo zahvaljujući stavu koji je jasno izražen tim riječima.
Danas želimo moliti da se ponovi sličan gest: “opraštamo i tražimo oproštenje” za našu braću na Balkanu! Bez takvog stava, teško je graditi mir. Nizanje “krivnji” i “kazna” neće se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti. Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda.
“Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla… ” Ne uvedi nas u napast! Koje su to napasti od kojih danas molimo Oca da nas oslobodi? To su one koje srce čovjeka pretvaraju u srce kameno, neosjetljivo za poziv na oprost i slogu. To su napasti etničkih predrasuda, zbog kojih je čovjek neosjetljiv na prava drugoga i na njegovu patnju. To su napasti razdraženih nacionalizama koji dovode do presezanja nad bližnjim i do žudnje za osvetom. Sve su to napasti u kojima se izražava civilizacija smrti. (Propovijed Svetog Oca predviđena za Euharistijsko slavlje u Sarajevu a izrečena u Castel Gandolfu 8. rujna 1994.)
Gospodine Isuse Kriste, Kralju ljubavi i Kneže mira, vladaj u našim srcima i našim domovima. Odagnaj sve sile zla i daj nam dioništvo u pobjedi Tvoga Presvetog srca. Svi mi dajemo slavu tebi, Ocu i Duhu Svetomu, jedinome Bogu živom, koji će kraljevati dovijeka.