Isusov susret s Petrom baca posebno svjetlo na našu misiju kao evangelizatora i odgojitelja
U posljednjem, 21. poglavlju Evanđelja po Ivanu, nalazimo Isusov susret s Petrom. Čitamo dijalog koji se gradi na tri pitanja, a zatim završava nalogom (Ivan 21,15-23). Želio bih se osvrnuti na ovaj susret koji baca posebno svjetlo na našu misiju kao evangelizatora i odgojitelja. To je odlomak koji predstavlja temeljni trenutak u Petrovom životu, a također i u misiji Crkve u nastajanju. Za nas koji smo predani salezijanskoj misiji, on je također bogat odgojnim i pastoralnim značenjima.
Nakon uskrsnuća, Isus se ukazuje učenicima na Galilejskom moru i, nakon što je s njima podijelio obrok, obraća se Šimunu Petru s tri uzastopna pitanja koja se izravno tiču odnosa između njega i Petra: „Šimune Ivanov, ljubiš li me?“ U prva dva pitanja Isus traži zahtjevnu ljubav koja ne broji cijenu. Ovo pitanje, dvaput postavljeno Petru, zahtjevno je i izazovno. On je svjestan svoje slabosti uzrokovane izdajom. Iz tog razloga, njegov odgovor dva puta uistinu jest onaj koji svjedoči o ljubavi, ali onoj ljudskoj, onoj koja je krhka. Pored ova dva odgovora, Isus mu ipak povjerava brigu o svom stadu.
Upravo treće pitanje („Šimune Ivanov, voliš li me?“) stavlja Petra u krizu jer u trećem pitanju Isus od Petra traži predanost upravo onoj ljubavi za koju jest sposoban: ljudskoj ljubavi sa svim slabostima, krhkostima i ograničenjima. Možemo reći da Isus poziva Petra na „viši“ oblik ljubavi, ali ga ne želi dovesti u situaciju nemogućnosti i obeshrabrenja.
Petar, sa svoje strane, shvaća činjenicu da je njegova ljubav slaba i činjenicu da Isus čini sve što može da mu pomogne da ne odustane. Želi biti iskren i ostati blizak Isusu. A njegov odgovor na treće pitanje svjedočanstvo je kako njegovo srce, čak i ako je ranjeno, želi biti u potpunosti predano u Isusove ruke: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim“ (Ivan 21,17).
Otkrivamo, dakle, da ovdje nije riječ samo o trostrukom dijalogu koji podsjeća i nadvladava Petrovo trostruko zatajenje prije Muke. Ovdje imamo primjer dijaloga koji označava put utemeljen na istinskoj ljubavi, koja njeguje pomirenje, potiče rast i odgovornost, prema sebi i prema drugima. Naziremo kako je ovaj dijalog između Isusa i Petra model duhovnog i ljudskog odgoja.
Evo nekoliko zapažanja koja su korisna nama koji pratimo djecu i mlade u njihovom rastu i sazrijevanju.
Prava ljubav temelji se na onom povjerenju koje nikada ne iznevjeruje.
Nakon izdaje, Isus ne samo da oprašta Petru, već ide dalje: povjerava mu još veću odgovornost. To predstavlja izvanrednu odgojnu lekciju za nas: dano povjerenje je obnovljena potvrda poštovanja koje imamo prema osobi. To je ljubav koja daje dostojanstvo i odgovornost. Isus se ne ograničava samo na opraštanje već Petru vraća njegovu misiju, obogaćenu novim razumijevanjem.
Poštivanje individualnih vremena i putova
Petrova izdaja koju je Isus najavio ne prati uobičajena reakcija: „Rekao sam ti!“ Isus „vidi“ izdaju, ali „vidi“ i dalje od nje. Isusova ljubav je ona koja poznaje ljudsku slabost, ali ima snagu probuditi sjeme dobrote u ranjenom srcu – i to sjeme nikada ne nestaje. Ovdje vidimo kako Isus pronalazi ono što je don Bosco nazvao „točka dobrote u srcu svakog dječaka,“ i čini sve što je moguće da ona izađe na svjetlo. Počinjeno zlo nikada ne smije imati zadnju riječ. Samo ljubav, Ljubav Dobrog pastira, smije imati zadnju riječ.
To znači imati pravo strpljenje i poštovanje za pravi trenutak. Iskustvo nas neprestano uči da na počinjeno zlo treba odgovoriti samo s ljubavlju, strpljenjem i suosjećanjem, posebno kad je riječ o djeci i mladima. Don Bosco to vrlo dobro komentira kada govori o Preventivnom sustavu. U trenutku kada se djeca i mladi osjećaju okruženi zrelom i odraslom ljubavlju koja pomaže a ne osuđuje, koja sluša a ne naređuje, ta skrivena ali prisutna točka dobrote pokreće se prema dobru. To je izvor koji pokreće iznenađenja dobrote koja se mnogo puta ili zaborave ili preplave negativnim proživljenim i/ili podnesenim iskustvima.
Koliko je danas hitno da naša djeca i mladi pronađu odrasle, roditelje i odgajatelje koji su zdravi i zreli, strpljivi i dalekovidni! Autentični su oni putevi koji poštuju jedinstvenost osobe, s njezinim slabostima, ali i njezinim potencijalom. Pravi smo dobročinitelji kada uspijemo vidjeti vrijeme kao prostor za postupan i dosljedan rast. To je stav koji izbjegava predlaganje, ili još gore nametanje, standardiziranih modela koji ljude stavljaju u okvire.
Iskušenje uspoređivanja i natjecanja
Pred kraj susreta između Isusa i Petra postoji detalj koji bih želio prokomentirati. Petar pita Isusa o Ivanu: „Gospodine, a što s ovim?“ Isus ga prekida i kaže: „Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?“
Oštar i kratak odgovor, a ujedno i dobra lekcija za Petra. Ukratko, Isus poziva Petra da se usredotoči na vlastiti rast bez postavljanja znatiželjnih i beskorisnih pitanja o drugima. Ovaj „oštar“ odgovor stoji i za nas! Biti odgovoran i pomagati drugima prema samo-odgovornosti također podrazumijeva razjašnjavanje granica kako proces rasta ne bi skrenuo. Opasnost uspoređivanja i natjecanja s drugima je štetno. Pravi odgojni put je osoban, a ne natjecateljski. Odvraćanje pažnje sa sebe na druge odvraća pažnju od vlastitog puta.
Zaključak: odgoj kao odnos ljubavi koji stvara budućnost
Odlomak kulminira pozivom; „Ti idi za mnom!“ Ove četiri riječi sadrže bit kršćanskog odgojnog procesa: osobno nasljedovanje, izravan odnos s Učiteljem. Autentični odgoj nije prenošenje pojmova, već uvod u živi odnos.
Trostruko „ljubiš/voliš li me?“ otkriva da je ljubav temelj svakog autentičnog odgojnog odnosa. Tek kada odgojitelj istinski voli učenika, a učenik uzvraća ljubavlju, stvara se prostor slobode i povjerenja u kojem osoba može rasti u potpunosti. Kršćanski odgoj, a i salezijansko iskustvo, u ovom odlomku pronalaze uzvišeni model: proces preobrazbe temeljen na ljubavi, oprostu, povjerenju i poštovanju slobode.