Razmatranje o Poslanici Rimljanima 8,35
Prije gotovo dvije tisuće godina, u svojoj Poslanici Rimljanima (8. poglavlje, 35. redak), apostol Pavao postavio je pitanje koje nas kao vjernike u Isusa Krista i danas izaziva na jedinstven način: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?
To nije pitanje upućeno skupu teoloških stručnjaka. Pavao ga nudi kao izazov, prvo sebi, a zatim i onim vjernicima koji žive u teškim uvjetima Rimskog Carstva, progonjeni i nesigurni. Danas to pitanje govori i nama, našim suvremenim tjeskobama, našim traganjima za smislom i stabilnošću, u ovom dobu obilježenom jednako uznemirujućom neizvjesnošću.
Duboki korijeni
Želio bih komentirati ovu Pavlovu izjavu, počevši od slike stabla. Stablo ne stoji zato što ga netko drži izvana: stoji zato što ima duboko korijenje koje ga usidrava duboko u zemlji, gdje bijes vjetrova i oluja ne može doprijeti. Kad Pavao koristi riječ „ukorijenjeni u Kristu“, misli upravo to. Nije stvar u vjerovanju u određene stvari na razini ideja, već u oblikovanju vlastitog identiteta, u izgovaranju: „Moj život pripada Kristu, i ta je činjenica temeljna, u smislu da daje čvrst temelj i strukturu cijelom mom postojanju.“
U modernom žargonu mogli bismo reći da se radi o pronalaženju čvrstog temelja za vlastiti identitet. U svijetu u kojem smo stalno pod pritiskom da gradimo svoju sliku putem društvenih mreža, profesionalnih postignuća i odobravanja drugih, Pavao nas poziva da na svoje živote gledamo na radikalno drugačiji način. Moj pravi identitet, rekao bi Pavao danas, ne ovisi o tome koliko sam novca nagomilao ili kakav položaj zauzimam u društvu. Moj identitet ovisi o mojoj odluci i spremnosti da pripadam Isusu Kristu, o mojoj odluci da prepoznam da me On bezuvjetno ljubi.
Živjeti i hraniti se iz tih korijena mijenja sve. Budući da su korijeni duboki, oluje mogu potresti grane, ali nikada ne mogu iščupati stablo. Kušnje ga mogu potresti, ali ga ne mogu otkinuti s tla Kristove ljubavi. To je svijest o pripadnosti Nekome tko me nikada ne napušta.
Hrana ljubavi
Drvo upija ono što mu je potrebno za život iz tla u kojem je posađeno. Na isti način, kršćanin živi svoju vjeru u potpunosti hraneći se Kristovom ljubavlju, jer je ukorijenjen u Njemu. Ali što to konkretno znači?
To znači pronaći trenutke slušanja i tišine. Ovaj izbor nije nešto izvanredno ili rezervirano za „posvećene“ osobe. Naprotiv: to je mudra praksa zaustavljanja, čitanja Božje riječi, molitve, jednostavnog ostajanja u tišini pred otajstvom većim od nas samih i koje mi nosimo u srcu. U našem dobu ubrzanosti i stalne buke, ovi trenuci koji se sustavno žive postaju sve dragocjeniji i cjenjeniji.
To također znači sudjelovanje u sakramentima, ne kao ispunjenje vanjske dužnosti, već kao vitalni susret s Kristovom milošću. U odnosu na tijelo, shvaćamo potrebu za jelom. Ako obratimo pažnju, otkrit ćemo da duša ima sličnu potrebu: treba je hraniti. Autentični i iskreni kršćanin otkriva da bez te hrane pravi život presušuje, ide naprijed bez smjera.
Postoji nešto što sve to oživljava. Dopustiti sebi da nas hrani Kristova ljubav znači da ta ljubav, budući je autentična, mijenja način na koji se odnosimo prema sebi i drugima. Kršćanin koji se hrani Kristovom ljubavlju postupno počinje vidjeti život prema drugačijoj logici: ne logici osvete, nemilosrdnog natjecanja, očajničke potrage za sigurnošću kroz akumulaciju, i ravnodušnost prema svima. Počinje živjeti vođen logikom ljubavi: ljubavi koja oprašta, koja služi, koja vjeruje. Ne zato što smo po prirodi dobri ljudi, već zato što smo iznutra preobraženi ljubavlju koja nas neprestano hrani.
„Pobjeda“ koja nas održava
Možda najsnažnija dimenzija Pavlove poruke tiče se „pobjede“. To nije teorijska „pobjeda“, već povijesna stvarnost: Krist je uskrsnuo od mrtvih. I ova „pobjeda“ nad smrću radikalno mijenja način na koji se suočavamo sa životom. Više ne živimo u sjeni smrti. Umjesto toga, živimo u svjetlu uskrsnuća, pod svjetlom Onoga koji, pobijedivši smrt, sada živi zauvijek.
To ne znači da kršćani ne pate ili ne umiru. Pavao to vrlo dobro zna: on navodi kušnje s kojima se vjernici suočavaju – glad, golotinja, opasnost, progon. To znači da te kušnje nemaju zadnju riječ. To znači da kada se kršćani suočavaju s bolešću, tugom, nepravdom, nikada nisu prepušteni sami sebi u ravnodušnom svemiru. Podržani sigurnošću da je Onaj u koga vjeruju već pobijedio. To nije sigurnost koja oduzima patnju, već je upisuje u veću priču, priču koja ima značenje i ne završava u ništavilu.
Pitanje za danas
Pavlovo pitanje odjekuje i danas, u svijetu u kojem mnogi traže stabilnost i smisao. Možda ste osoba vjere ili ste možda jednostavno znatiželjni što kršćanstvo ima za reći o životu. U svakom slučaju, pitanje zaslužuje promišljanje: Na čemu gradim svoj identitet? Što me istinski hrani? U što vjerujem kada se sve oko mene raspada?
Pavao nudi odgovor koji nije lak, ali je dubok: možete graditi svoj život na Kristu, možete se hraniti njegovom ljubavlju, možete živjeti u sigurnosti pobjede koja nadilazi sve vremenite privide. To nije odgovor za one koji traže lake izlaze, ali to je odgovor koji je održao mnogobrojne ljude – svece i grešnike, heroje i obične ljude – kroz najteže trenutke njihovih života.
Možda vrijedi razmisliti.