Ima dana kad postavljam puno pitanja Bogu – iskreno, iz dubine, ali i iz frustracije.
„Zašto baš sada? Zašto na ovaj način? Gdje si kad Te trebam?“
I nije problem u pitanjima – ona su znak živog srca.
Problem nastaje kad ne želim odgovor ako on ne stane u moju logiku.
Kad pitam ne zato da čujem, nego da potvrdim ono što već mislim.
U evanđelju danas Isus stoji pred ljudima koji znaju Pisma, poznaju zakone, imaju autoritet.
Ali ne prepoznaju Boga koji stoji pred njima.
Ne zato što On šuti – nego zato što oni nisu spremni slušati srcem.
I tu se rađa tuga: kad je Bog prisutan, a ja Ga ne vidim jer sam previše zauzet vlastitim opravdanjem.
Ponekad sam i ja poput njih – tražim dokaze, a propuštam darove.
Čekam nešto spektakularno, a Bog mi dolazi u jednostavnosti:
u jutru koje se budi, u tihoj riječi ohrabrenja, u strpljenju koje nisam mislio da imam.
On govori kroz život, kroz druge, kroz ono što me dira i smiruje –
ali Njegov glas ne nadvikuje buku, čeka da se umirim.
Možda zato radost nije uvijek veselje, nego budnost srca – sposobnost da prepoznam Božju prisutnost i kad On ne djeluje kako sam ja zamislio.
Da Mu vjerujem i kad ne daje objašnjenja.
Da Mu kažem: „Gospodine, ne razumijem sve, ali vjerujem da si tu.“
Bog ne traži da imam sve odgovore, nego da Mu dam prostora.
Jer radost ne dolazi iz kontrole, nego iz povjerenja.
Kad prestanem sve držati u svojim rukama, otkrivam da Njegove ruke nose i mene.
Zato danas pokušavam gledati dublje:
Gdje Bog već djeluje, a ja to još ne prepoznajem?
Koga mi je poslao u susret, a ja sam to shvatio kao slučajnost?
Koje su mi situacije dar, a ne smetnja?