Postoji mir koji ne dolazi iz tišine, nego iz zahvalnosti.
Mir koji se rađa u srcu koje zna prepoznati Božje tragove i onda kada ih drugi ne vide.
Takav mir izvire iz Marijinog „Veliča duša moja Gospodina“.
Marija ne pjeva zato što je sve jasno. Ne pjeva zato što zna kako će se sve odviti.
Ona pjeva zato što vjeruje – jer u Božjoj prisutnosti nalazi smisao i kad ga razum ne može pronaći.
Njezina pjesma nije bijeg od stvarnosti, nego duboko uranjanje u nju, s pogledom koji vidi dalje od trenutnih okolnosti.
U vremenu koje često nameće pritisak da stalno tražimo više – više sigurnosti, više priznanja, više dokaza – Marijin hvalospjev nas vraća osnovi: sve je dar.
I ono što razumijem i ono što ne razumijem.
I ono što se događa brzo i ono što se događa u tišini čekanja.
Zahvalnost mijenja pogled.
Tamo gdje srce prigovara, ona uči primjećivati.
Tamo gdje um računa, ona jednostavno vjeruje.
Zahvalnost ne znači zatvarati oči pred teškoćama, nego ih propuštati kroz vjeru koja zna da Bog nikada ne prestaje biti dobar.
Mir koji se rađa iz zahvalnosti nije osjećaj koji dolazi izvana, nego odluka srca da vidi svjetlo i u sumraku.
Taj mir ne ovisi o tome kako stvari izgledaju, nego o tome u koga gledam.
Marija nas uči da se mir rađa kada prestanemo tražiti razloge za brigu i počnemo tražiti razloge za hvalu.