Badnjak.
Dan koji već miriše na Božić.
U zraku je nešto što se ne može objasniti – tihi nemir i tiha radost, iščekivanje i mir koji polako spušta težinu svijeta.
Danas evanđelje donosi Zaharijin hvalospjev, riječi koje su iznikle iz dugog razdoblja šutnje. Riječi čovjeka koji je konačno shvatio da Bog nikada ne kasni.
„Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj…“
Zaharija pjeva o svjetlu koje se rađa u tmini, o Bogu koji dolazi da obasja one koji „sjede u tmini i sjeni smrtnoj“.
U njegovu glasu čuje se nešto više od radosti – to je mir čovjeka koji je čekao, sumnjao, izgubio i ponovno pronašao vjeru.
Na Badnjak se sve vraća na to: svjetlo koje dolazi.
I ne dolazi tamo gdje je već sve savršeno uređeno, nego u štalu. U hladnoću, u jednostavnost, u svakodnevicu.
Tako i u meni – Božji mir ne traži idealne uvjete.
Dolazi u moju nesigurnost, u neizrečene strahove, u tišinu srca koje samo šapće: „Dođi.“
Zaharijin hvalospjev je molitva čovjeka koji je naučio čekati.
I možda upravo to i jest bit Badnjaka – ne slavlje koje je već stiglo, nego tiha spremnost da ga primim.
Mir se ne stvara, on se prima.
A prima ga onaj tko je, poput Zaharije, dopustio da Božja riječ sazrije u šutnji.
Možda je večeras poziv da zašutim.
Da ne tražim još riječi, nego da ostanem malo u tišini.
Da dopustim da me taj mir dosegne — polako, kao svjetlo koje se širi iz jaslica.
Da pustim da me obasja ono „Mlado sunce s visine“, o kojem Zaharija govori.
Jer Bog dolazi i danas.
I dolazi tiho, u srce koje je spremno primiti, ne dokazivati.