Zanimljivo je kako satnik u današnjem evanđelju prepoznaje Isusa dok ga drugi tek promatraju.
On ne traži čudo, ne ispituje, ne pregovara — jednostavno vjeruje.
Njegova je budnost u vjeri koja vidi dalje od pogleda.
On osjeća da se pred njim događa nešto što nadilazi običan susret, i ne propušta taj trenutak.
Koliko puta ja, zaokupljen stvarima koje me stišću, promašim trenutke Božje prisutnosti?
Koliko puta prođem kraj vlastitih malih čuda — riječi podrške, susreta, osmijeha — ne primijetivši da je Bog bio tu?
Možda zato što mi je srce uspavano, umorno od sumnje, od planova, od kontroliranja svega.
Satnik mi danas postaje podsjetnik da budnost nije pitanje pogleda, nego povjerenja.
Isus hvali njegovu vjeru — ne zato što je znao sve dogme, nego jer je imao otvoreno srce.
Srce koje sluša, prepoznaje, vjeruje.
Budnost nije stalna napetost, nego tiha prisutnost.
To je spremnost da, kad Bog progovori, kažem: „Gospodine, samo reci riječ.“
Jer tko vjeruje, taj je budan — budan za prilike dobra, za pokrete Duha, za poziv da se pomaknem iz svoje sigurnosti.
U svijetu prepunom glasova i obaveza, lako se otupiti.
Postajemo ljudi koji reagiraju, a ne slušaju.
A budnost srca znači stati, zastati, poslušati.
Ne sve vijesti, ne sve brige — nego Onoga koji i danas tiho govori:
„Vjeruj, i vidjet ćeš.“
Bbl onome tko je ovo razmatrao.
👏🏼👌🏼🙏