„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“
(Lk 10,21)
Isus kliče od radosti.
Slavi Oca jer tajne Kraljevstva ne otkriva onima koji sve znaju, nego onima koji jednostavno vjeruju.
Ne onima koji imaju sve odgovore, nego onima koji se usuđuju pitati.
Ne onima koji sve razumiju, nego onima koji prihvaćaju i ono što im je neshvatljivo.
Došašće je vrijeme malenosti. Vrijeme u kojem Bog dolazi kao dijete.
I zato se u ovom razdoblju posebno čuje poziv na povratak jednostavnosti.
Jer Bog se ne skriva od nas, ali se skriva pred onima koji žele sve izračunati, dokazati i imati pod kontrolom.
Otkrije se onima koji dolaze s praznim rukama i srcem koje vjeruje.
Koliko je teško biti malen u svijetu koji sve mjeri uspjehom, moći, sigurnošću?
Koliko puta pomislim da moram imati sve pod kontrolom – vjeru, život, emocije, ljude?
Koliko puta želim razumjeti prije nego povjerujem?
A Isus me poziva da vjerujem i onda kad ne razumijem.
Jer malenost nije neznanje – to je povjerenje.
To je prostor u kojem nada može disati.
Maleno srce zna čekati.
Ne zato što ima sve odgovore, nego zato što zna da nije samo.
Maleno srce ne mora dokazivati da vrijedi – ono zna da je ljubljeno.
I zato se ne boji čekati, ni gubiti, ni priznati slabost.
Maleno srce ne trči za velikim riječima; ono se raduje sitnicama:
– u tišini jutra,
– u susretu koji ne planira,
– u malim znakovima ljubavi koji pokazuju da Bog djeluje i u skrovitosti.
Možda me Bog danas poziva upravo na to: da prestanem pokušavati sve objasniti, sve držati u rukama, i dopustim da On vodi.
Možda me poziva da postanem malen – ne bezvrijedan, nego otvoren; ne slab, nego povjerljiv.
Možda nada uopće ne dolazi iz razumijevanja, nego iz predanja.
Jer Bog ne traži savršene – traži raspoložive.