(Mt 3,1-12)
Ima dana kad se zateknem kako hodam na autopilotu.
Znam svoje rutine, svoje navike, svoje reakcije.
Ustajem, žurim, obavljam, odgovaram, umaram se… i negdje putem izgubim onu iskru – onu početnu čežnju da u svemu što radim bude ljubavi.
A onda dođe Ivanov glas: „Obratite se!“
Ne kao prijetnja, nego kao buđenje.
Kao da me netko prodrma iznutra i kaže:
„Hej, sjećaš li se zašto sve ovo radiš? Sjećaš li se koga voliš?“
Obraćenje nije samo napuštanje grijeha.
To je povratak ljubavi.
To je kad prepoznam da sam možda počeo živjeti „korektno“, ali bez srca.
Kad sam ostao vjeran navikama, ali ne i žaru Duha.
Kad više mjerim nego darujem, više promatram nego grlim, više analiziram nego ljubim.
Ivan danas ne poziva na savršenstvo, nego na iskrenost.
On ne viče zato što sudi, nego zato što zna da Bog dolazi.
I da On ne traži masku, nego srce.
Srce koje se usudi reći:
„Da, nešto u meni treba promjenu.
Da, ne volim uvijek dovoljno.
Da, ponekad sam tvrd, indiferentan, hladan.
Ali želim ponovno naučiti ljubiti.“
To „obratite se“ ne znači: „budi bolji“.
Znači: „vrati se Ljubavi“.
Vrati se Bogu koji ne dolazi s optužnicom, nego s ognjem koji čisti i grije.
Ljubav nije udobna – ona mijenja.
Ali ta promjena oslobađa.
Ona čini srce živim, sposobnim prepoznati Boga i u suzama i u smijehu, u šutnji i u gužvi, u slabosti i u novom početku.
Zato danas želim pogledati gdje trebam promjenu smjera.
Gdje sam možda zatvorio vrata ljubavi jer me netko povrijedio?
Gdje sam otvrdnuo jer sam se razočarao?
Gdje mi je srce otupjelo jer sam predugo nosio teret sam?
Bog ne traži da sve popravim.
Samo da Mu otvorim taj prostor.
Jer kad ljubav pustiš unutra, ona uvijek napravi prostor svjetlu.
Hvala za prekrasna razmatranja! Bbl 🙏🤗🙏