„Besplatno primiste, besplatno dajte.“
(Mt 10,8)
Koliko puta uhvatim sebe da čekam da se prvo meni „posloži sve“ – da dobijem mir, sigurnost, motivaciju – pa tek onda da nešto dam drugima?
A Isus danas čini obrat: ne čeka da učenici postanu savršeni. On ih šalje upravo onakve kakvi jesu, s jednostavnom porukom: „Približilo se kraljevstvo nebesko!“
Nada nije samo osjećaj koji me grije iznutra.
Ona je pokret. Pokret prema drugima.
Isus je gledao mnoštvo koje je bilo izgubljeno, umorno, zbunjeno.
Gledao ih je i sažalio se.
To je pogled koji ne osuđuje, nego pokreće.
Pogled koji ne stoji po strani, nego prilazi bliže.
Možda upravo tu počinje poslanje: ne u nekom velikom planu, nego u pogledu koji vidi tuđu potrebu i odluči ostati.
U svijetu u kojem je lako postati ravnodušan, Bog traži srca koja još uvijek reagiraju.
Srca koja se ne zatvaraju pred boli, koja ne odmahuju rukom, koja se usude suosjećati.
Jer suosjećanje nije slabost. To je početak djelovanja.
Isus, koji vidi mnoštvo i suosjeća, odmah nakon toga poziva i šalje.
Kao da kaže:
„Ako si dotaknut mojom ljubavlju, idi – budi njezin trag u svijetu.“
I mene to danas pogađa.
Koliko puta se žalim na svijet, a ne pitam se: gdje ja mogu biti zrno nade?
Koliko puta tražim da Bog pošalje „nekog drugog“, a zapravo On želi poslati – mene?
Možda ne da promijenim svijet, nego da dotaknem barem jedno srce.
Jednu osobu koja se osjeća izgubljeno.
Jer svaki put kad se netko osjeti viđenim, voljenim, podržanim – kraljevstvo se približilo.
Došašće nije samo iščekivanje.
To je i poslanje: nositi svjetlo tamo gdje ga nema.
Krenuti s onim što imam – možda samo s riječju ohrabrenja, molitvom, osmijehom, pozivom na kavu.
Male geste koje, kad su učinjene s ljubavlju, postaju znakovi Kraljevstva.