„Neka vam bude po vašoj vjeri.“
(Mt 9,29)
Koliko često prolazim dan, a da zapravo ne vidim?
Vidim obveze, ljude, svijet oko sebe – ali ne i dubinu.
Ne vidim priliku za dobrotu, Božju prisutnost u rutini, nečiju tihu potrebu za osmijehom.
Kao da su mi oči pune „svjetla“, a srce ostaje slijepo.
U današnjem evanđelju dvojica slijepaca ne vide ništa, ali osjećaju sve.
Oni čuju Isusa, prepoznaju ga glasom, nazivaju ga imenom koje izražava vjeru: „Sine Davidov!“
Oni ne traže dokaze.
Ne pregovaraju s Bogom.
Samo vjeruju da je On sposoban promijeniti njihovu tamu.
I zato čuju pitanje:
„Vjerujete li da mogu to učiniti?“
Kao da Isus i mene danas gleda u oči i pita:
„Vjeruješ li da mogu donijeti svjetlo u tvoje tmine?“
Ponekad u meni postoji slijepilo koje ne prepoznajem:
Slijepilo navike – kad više ne primjećujem ljepotu u malim stvarima.
Slijepilo sumnje – kad mislim da Bog više ne djeluje.
Slijepilo gorčine – kad me prošla rana sprječava da vjerujem u novi početak.
A možda i slijepilo brzine – kad ne stignem pogledati nikoga u oči.
Došašće me zove da zastanem, da polako učim gledati srcem.
Da pitam:
Gdje me Bog već dodirnuo, a ja to nisam primijetio?
Koja „svjetla“ mi svakodnevno siju, a ja ih uzimam zdravo za gotovo?
Možda je to jednostavna riječ podrške, oprost koji sam primio, trenutak tišine u kojem je nemir popustio.
Isus ne otvara oči samo da bismo „vidjeli“ vani, nego da bismo prepoznali iznutra.
Vidjeti znači vjerovati da Bog djeluje i onda kad su okolnosti tamne.
Znači dopustiti da svjetlo dotakne ono što skrivam, ono čega se bojim, ono što mislim da se ne može promijeniti.
Možda danas nije dan za spektakularna čuda.
Možda je dan za malo svjetlo – za pogled zahvalnosti, za vjeru da Bog još uvijek ima riječ za mene.
I to svjetlo, koliko god tiho, mijenja sve.
Jer vjera otvara oči, a oči koje vjeruju vide drugačije – jasnije, dublje, s nadom.