Sveta Marija Dominika Mazzarello, suutemeljiteljica Družbe sestara Kćeri Marije Pomoćnice rodila se 9. svibnja 1837. u selu Mornese u talijanskoj pokrajini Pijemont. Najstarije dijete u mnogobojnoj zemljoradničkoj obitelji, oca Josipa i majke Magdalene, od malih nogu je vrijedno radila na polju najteže poslove. Nadimak joj je bio Main. Živjela je kreposnim životom, pobožno i požrtvovno. Prvu svetu pričest primila je u 1850. godine, sa 13 godina, a u rujnu iste godine primila je sakrament svete Potvrde. Kad se u Morneseu pojavio tifus, na poziv svog župnika don Dominika Pestarina spremno je prihvatila pomagati u njezi oboljelih. I sama je oboljela od tifusa, bolest je ostavila traga na njezinoj snazi i zdravlju, više nikad neće biti ono što je bila. Bila je članica društva Kćeri Marije Bezgrešne. Jednom je kao djevojka nakon što je ozdravila od tifusa, doživjela viziju, koja joj je bila nadahnuće da ide dalje do potpunog posvećenja za dobro djevojčica. Na puteljku koji vodi u Borgo Alto vidjela je veliku zgradu s dvorištem, mnoštvom djevojčica koje trče i igraju se. U tom trenutku začuje glas: „Tebi ih povjeravam.“ Ono što je kasnije povjerila najboljoj prijateljici Petronili, jednostavan je sažetak onog što želi ostvariti: „Skloniti djevojčice od opasnosti, učiniti ih dobrima, a napose ih naučiti da upoznaju i ljube Gospodina:“ Bio je to projekt kršćanskog odgoja, trajni mandat povjeren Mariji Dominiki.
Izučila je krojački zanat i s prijateljicom Petronilom otvorila krojačku radionicu. Njihova radionica pomalo postaje i mjesto gdje djevojčice ostaju živjeti, te osim poduke šivanju dobivaju odgoj u vjeri i čudoređu.
Godine 1864. prvi put susrela se s don Boscom koji je u njoj i njezinim kolegicama prepoznao jezgru redovničke družbe koju je želio osnovati. Marija Mazzarello 5. kolovoza 1872. postaje tako prva sestra novoosnovane Družbe Kćeri Marije Pomoćnice i njezina poglavarica. Prve godine posvećenoga života proživjela je u rodnom Morneseu gdje je izgrađen zavod za školovanje siromašnih djevojčica. Udarila je temelje ženskom izrazu salezijanske duhovnosti i osnovala zajednice u Europi i Americi promičući dostojanstvo djevojčica i žena. Veselje, poniznost, poslušnost i djelatna ljubav označili su njezine odnose sa sestrama i djevojčicama. Bog joj je darovao istančan dar razlučivanja i usavršio je u jednostavnosti, mudrosti i duhovnom majčinstvu. Preminula je u Nizzi Monferrato 14. svibnja 1881. u dobi od samo 44 godine ostavivši za sobom 166 sestara i 28 zajednica. Do danas je pronađeno 68 pisama koja su vidljivo svjedočanstvo njezine profinjene nutrine, a ponajviše dubokog odnosa s Bogom. Papa Pio XI, proglasio ju je blaženom 20. studenoga 1938, dok ju je Pio XII. svečano kanonizirao 24. lipnja 1951. Njezin spomendan slavi se 13. svibnja.
MOLITVA SV. MARIJI DOMINIKI MAZZARELLO
O sveta Marijo Dominiko Mazzarello,
ti, koja si još od djetinjstva ljubila Isusa
i željela da ga i drugi ljube,
pomozi mi da ga upoznam preko Njegove riječi
i da ga ljubim živeći u Njegovoj milosti.
Ti, kojoj je Marija Pomoćnica uvijek bila majka i voditeljica,
daj da i ja živim s njom kao sigurnom pomoćnicom
na putu prema Isusu. Amen.
SVETA MARIJA DOMINIKA MAZZARELLO U ŽIVOTU SALEZIJANCA SURADNIKA
Kao što je don Bosco na svoj, posve originalan način živio salezijansku duhovnost, tako je i Marija Mazzarello, na posve poseban način živjela salezijansku duhovnost. U pismima koje je upućivala svojim sestrama vidi se kako je živjela svoju duhovnost.
Iz pisma ravnateljici jedne od kuća, koju moli da prenese sestrama: „Uvijek ih potičite da budu ponizne i poslušne, da vole rad, da djeluju sa čistom nakanom, da uvijek i sa svima budu iskrene i otvorene. Nastojte ih uvijek zadržati veselima, uvijek ih ispravljajte s ljubavlju, ali nikad ne praštajte ni jednu manu. Ako je odmah ispravljena, mana je ponekad jednaka nuli, no ako pusti korijenje , kasnije treba mnogo muke da se iskorijeni“ (Pismo 17,1)
„Budite veseli i bez tolikih strahova glede mana da ćete ih moći popraviti sve odjedanput. Malo pomalo, uz dobru volju, boreći se i nikad se ne mireći njima, svaki puta kad vam ih Gospodin dadne spoznati, Vi napravite svoj dio da se popravite i vidjet ćete da ćete prije ili kasnije sve pobijediti!“ (Pismo 17,4)
Salezijanac suradnik mora znati koje su njegove snage i slabosti, jer u odnosu na to može prepoznati u čemu ga konkretno Bog zove na služenje. Samim time prepoznaje i svoje mjesto u suradničkoj zajednici. Ako suradnik želi nasljedovati sv. Ivana Bosca i sv. Mariju Mazzarello, trebaju biti zaljubljeni u rad, aktivni, protagonisti i pokretači, ne čekajući druge da nešto učini prvi. Suradnici su kao i svi kršćani pozvani na veselje i da to veselje šire u svijetu. „Veselje je znak srca koje snažno ljubi Gospodina“ rekla je Marija Mazzarello, i upravo se u tome ogledava sva dubina i ljepota ove odrednice salezijanske duhovnosti. Don Bosco bi tu pridodao: „Đavao se boji radosna čovjeka“. Suradnik koji je pun veselja, jer ima Gospodina uz sebe i on je izvor njegova veselja, postaje zarazan, to veselje nosi gdje god se nalazi. Dozvoliti i prihvatiti da zajednica odgaja svakog suradnika, osobito je važna za njegov rast. Samozatajnost i ispravljanje mana, duboko je vezano uz poniznost, te jedno bez drugog ne može postojati. „Trudi se da svoje srce i sve što je u tebi uzdigneš do zajedništva s Bogom!“ Suradnik je u svemu svjestan na što je pozvan: spasiti svoju dušu, ali i dušu onih kojima je poslan. Kako bi se svetost postigla, nužno je da kod suradnika postoji snažan sakramentalni život, koji je neodvojivi dio svakog kršćanina i bez njega nema ni suradnika. Sakramentalni život jača i hrani kršćanski život i služi kao okrepa na putu prema svetosti.