Leonardo Murialdi rodio se u Torinu 26. listopada 1828. od veoma pobožne i religiozne majke, i oca, bogatog burzovnog mešetara koji umire kad je Leonardu bilo samo 5 godina. Majka ga 1836. godine šalje u samostan Pijarista u Savonu, gdje ostaje do 1843.
Po povratku u Torinu pohađa predmete na teologiji i 1851. postaje svećenik. Svoju duhovnost temelji na Riječi Božjoj i čvrstim doktrinama pouzdanih autora svetog Alfonsa Liguoria i svetog Franje Saleškog, svećenika, biskupa i crkvenih naučitelja, te potaknut sigurnošću milosrdne ljubavi Božje. Svoj hod u vjeri temeljio je na ispunjenju Božje volje u svakodnevici, intenzivnom molitvenom životu, duhu mrtvljenja i žarkoj ljubavi prema euharistiji.
U suradnji s don Boscom odmah se odabire posvetiti prvim torinskim oratorijima, siromašnim i izgubljenim dječacima s periferije: prvo u Oratoriju Anđela čuvara, do 1857. godine, a zatim u Oratoriju Svetog Alojzija, kao ravnatelj od 1857. do 1865. Provodi jednu godinu obnove u Parizu, do poziva Providnosti 1866. za preuzimanjem odgovornosti za još siromašnije i zapuštenije mlade: one iz doma Artigianelli u Torinu. Od onda nadalje cijeli njegov život je posvećen služenju, kršćanskom odgoju i stručnom osposobljavanju tih dječaka, u jednoj epohi obilježenoj velikim društvenim razlikama uzrokovanima počecima industrijalizacije gdje su najsiromašniji društveni slojevi dovedeni do još veće muke. Među velikim ekonomskim problemima, upravo će to biti njegova glavna aktivnost do kraja.
Leonardo Murialdo postao je prijatelj, brat, otac siromašnih mladih, znajući da u svakom od njih postoji tajna za otkriti: ljepota Stvoritelja ogleda se u duši. Vidio ih je krhke, ostavljene na milost i nemilost samima sebi ili u kombinaciji s beskrupuloznim ljudima. Prisiljeni su živjeti u lijenosti, neznanju, ropstvu strastima koje bi sve više rasle ako se s njima ne bori, bogati samo „neznanjem, divljinom poroka“. Služi svima kojima mu je Providnost povjerila, vjeran sloganu koji si je dao: „Siromašni i napušteni: eto dva zahtjeva zašto je mladić jedan od nas; i koliko god je više siromašan i napušten, toliko je više jedan od nas.“ Za te dječake želi potrošiti najviše energije, tako da niti jedan ne bude izgubljen. Pomoć je imao od svoje subraće i velikodušnih laika koji su shvaćali i dijelili duboku motivaciju njegove službe, te za njih 1873. godine osniva Kongregaciju svetog Josipa (Murialdovi Josipovci). Cilj kongregacije je obrazovanje mladeži, posebno one siromašne i napuštene. Surađuje u mnogim inicijativama društvenog područja u obrani mladeži, radnika i najsiromašnijih. U sljedećim godinama pokreće nove inicijative: obiteljsku kuću (prvu u Italiji), agrarnu koloniju, nove oratorije, zajedno s raznim drugim djelima. Prisutnost Murialda je bitna prisutnost u pijemontskom katoličkom pokretu. Radi za katolički tisak, aktivan je unutar Opera dei Congressi, organizacije unutar Katoličke udruge radnika.
Leonardo Murialdo ubraja se u kategoriju svetaca koji su karakterizirali pijemontsku Crkvu 19. stoljeća, u one jake osobnosti poput Cottolenga, Cafassa, Lanterija, Allamana, don Bosca i don Orionea, sa svojim pronicljivim uvidima, iskrenom ljubavlju za siromašne i bezgraničnim povjerenjem u Providnost. Kroz svoje djelovanje, briga Crkve je mogla učinkovito promicati materijalnu i duhovnu emancipaciju sinova naroda, žrtava velikih nepravdi i mjesta na marginama turbulentnog procesa modernizacije Italije i Europe.
Znao je kako biti otac svojim mladima u svakoj stvari koja bi se odnosila na njihovo tjelesno, moralno i duhovno dobro, brinući se o njihovom zdravlju, prehrani, garderobi, stručnom osposobljavanju. Nikada ne zanemaruje vjerski niti ljudski rast mladih. „Naš program – on piše – nije samo to da od naših mladih učinimo pametne i vrijedne radnike, još manje učiniti ih ponosnim sveznalicama, već učiniti ih iznad svega iskrenim i poštenim kršćanima.“ Zbog toga među njima razvija kateheze, favorizira primanje sakramenata i povećava udruge za dječake i adolescente, potičući ih da budu apostoli među svojim društvom, i u tom pogledu stvara Bratstvo svetog Josipa i Kongregaciju Anđela čuvara.
Blagošću, kako primjećuju njegovi biografi, bio je uvijek skroman i njegovo lice bilo je oslađeno osmijehom koji je pozivao na povjerenje. Pokazivao se mirnim i ljubaznim, čak i kada je trebao ukoriti, toliko da su ga njegovi zanatlije, postajući odrasli, opisivali kao „nježnog oca, istinskog oca, voljenog oca“. Bio je uvjeren da „bez vjere se ne sviđaš Bogu, bez nježnosti se ne sviđaš bližnjemu“. Iskusio je milosrdnu ljubav Oca nebeskog koja ga je gurnula voditi brigu za mladež. Napravio je životni izbor, puštajući se voditi pažljivom i poduzetnom ljubavlju koja mu pretvara postojanje i drži ga pozornim u društvenoj stvarnosti te strpljivim prema bližnjemu. Drži uperen pogled u Oca nebeskog koji očekuje svoje sinove, poštuje slobodu i koji je spreman zagrliti ih s nježnošću u trenutku oprosta. Njegov zemaljski život završava 30. ožujka 1900, a spomendan ovog sveca predanog mladima u potrebi slavimo 18. svibnja.
MOLITVA
O dobri i milostivi Gospodine,
mi ti se zahvaljujemo za evanđeosko svjedočanstvo
svetoga Leonarda Murialda;
molimo te da nas podržiš slijediti njegov primjer
i da nam pomogneš u životnim nevoljama.
Ti koji si ga dao mladima kao prijatelja, brata i oca,
Podari nam milost nastaviti njegovu misiju u Crkvi
s poniznom ljubavlju i vjernom hrabrošću,
da Te svijet upozna i povjeruje u tvoju ljubav.
Amen.