Tajanstvena gozba

Sanjao sam, pripovijeda svetac, kako se nalazim ovdje u San  Benigno u dvorani, velikoj poput naše blagovaonice ili još većoj. Dvorana bijaše raskošno osvijetljena, nekim svjetlom za koje se nije moglo vidjeti odakle dolazi. U njoj su bili mnogi dječaci oko stola, ali nisu blagovali. Stolni pribor, stolnjaci, ubrusi … bijahu neopisivo bijeli i blistavi. Pomislio sam:

– Možda sanjam? Nikad takvo bogatstvo nije viđeno u San Benignu. Ipak ovdje sam i ne sanjam. Promotrio sam mladiće koji su tamo bili, a nisu blagovali. Upitao sam:
– Što oni rade, zašto ne blaguju?

Dok sam to govorio, svi su počeli blagovati. Prepoznao sam  mnoge mladiće iz naših ustanova i neke od ovih što su ovdje na duhovnim vježbama. Nisam znao kako to protumačiti i zamolio sam svoga pratitelja za objašnjenje.

Rekao mi je:
– Pozorno promatraj i razumjet ćeš tajnu.

Dok je izgovarao ove riječi, prvotno svjetlo se promijenilo u  drugo još blistavije. Nastojao sam se približiti kako bih bolje vidio, i pojavila se skupina dječaka neobičnih poput anđela koji su u ruci držali ljiljan. Počeli su letjeti iznad stolova i nisu ih se doticali nogama. Gosti ustadoše i sa smiješkom na usnama promatrali su prizor. Anđeli su prisutnima dijelili ljiljane. Svi koji bi ih primili poletjeli bi sa zemlje poput duhova.Prepoznao sam mnoge dječake koji su primili ljiljane. Izgledali su toliko lijepi i sjajni, nešto ljepšega se ne može zamisliti ni u raju. Na pitanje što bi značili ovi dječaci koji su nosili ljiljane, dobio sam odgovor:

– Zar nisi toliko puta propovijedao o kreposti čistoće?
– Da, propovijedao sam i duboko sam je ucijepio u srca  mojih dječaka.
– Dobro, prihvatio je moj pratitelj. Upravo oni kojima vidiš ljiljan u rukama znali su je sačuvati.

Začuđen, nisam znao što bih na to rekao. Ponovno se pojavila druga skupina dječaka koji su prolazili iznad stolova kao i prvi. Nosili su u rukama obilje ruža koje su dijelili, i tko god bi  ih primio u isti tren bi dobio i sačuvao prelijepi sjaj … Zapitao sam svoga pratitelja što znači ova druga skupina mladića koji su imali ruže, a on je odgovorio:

– Ovi su ražareni ognjem Božje ljubavi!

Tada sam primijetio svi su na čelu imali zlatnim slovima ispisano ime. Približio sam se ne bi li ih bolje vidio i zapisao njihova imena, ali svi u jedan tren iščeznuše. S njima je nestalo i svjetla te sam ostao u tami u kojoj se vrlo slabo moglo vidjeti. 
Ipak, vidio sam lica crvena poput ognja u onih koji nisu dobili niti ljiljana niti ruža. Neki su se vrzmali oko jednog blatnog konopca, obješenog odozgo i nastojali su se uzverati i podići u  visinu. Ali uže je uvijek uzmicalo i uvijek nedovoljno sezalo dolje te su ovi siromasi stalno bili na zemlji, zablaćenim rukama i tijelom. 

Neobično začuđen tim prizorom zapitao sam:

– Što znači to što vidim?

Dobio sam odgovor:

– Uže je Ispovijed; onaj koji se zna za uže dobro privezati,  pomoću njega će sigurno stići u nebo. Dječaci koji često idu na Ispovijed, privezuju se na ovo uže kako bi se mogli podići,  zapravo se uzalud privezuju, jer idu na Ispovijed bez potrebnog raspoloženja, s malo pokajanja i slabim odlukama. Zato se ne uspijevaju podići, već skliznu dolje i uvijek se nalaze na istoj razini.
Htio sam zabilježiti imena i ovih, ali jedva sam imao vremena za dvojicu ili trojicu. Ostali su iščeznuli ispred mojih očiju. S njima je nestalo i ono malo svjetla te sam ostao u  potpunoj tami. Usred ove tame, doživjeh još žalosniji prizor. Neki dječaci  ružna izgleda omotali su oko vrata veliku zmiju koja je repom sezala u srce. Glavu je pružala prema naprijed i postavljala je  blizu nesretnikovih usta kao da će ga ugristi za jezik. Lice ovih dječaka bijaše nevjerojatno ružno, ulijevalo mi je strah. Oči su im bile izbuljene, usta iskrivljena, … nalazili su se u stanju koje sve  ispunjava stravom. U strahu drhteći ponovno zapitah što bi to moglo značiti. Rečeno mi je:

– Zar ne vidiš? Stara zmija ovim nesretnicima steže vrat dvostruko, i ne dopušta im govoriti na Ispovijedi. Otvorenim ždrijelom pazi kako bi ih ugrizla ako bi samo otvorili usta. 
Jadnici! Ako bi govorili, pristupili bi dobroj svetoj Ispovijedi i sotona im ne bi mogao više ništa. Iz ljudskog obzira ne priznaju grijehe i grijeh ostaje u njihovoj savjesti neoprošten. Često dolaze na Ispovijed, ali nikad se ne odvaže izbaciti otrov iz srca. 

Tada sam rekao Voditelju:
– Reci mi imena svih ovih kako bi ih se mogu sjetiti.
– Daj, daj piši!, odgovorio mi je.

Počeo sam pisati, ali sam ih malo uspio zapisati, najednom su svi iščeznuli ispred mojih očiju. Voditelj mi reče:
– Idi, reci svojim dječacima neka budu oprezni. Kaži im sve što si ovdje vidio.

Tada se ponovno pojavi svjetlo i oni dječaci s ljiljanima i ružama. Svjetlo je stalno raslo te sam mogao promatrati kako su svi ovi dječaci zadovoljni. Na njihovim licima sjalo je neko  anđeosko veselje. Promatrao sam ih s neizrecivim divljenjem. Svjetlost je i dalje rasla, sve do jednog snažnog praska koji me probudio.

(M.B. XIV. str. 552.)