Pred sakupljenim sinovima, jednoga dana 1872. don Bosko je pripovijedao ovaj san:
Jedne noći, tek što sam zaspao, osjetio sam kako se nalazim u vašoj sredini. Učinilo mi se kako izlazim iz stare crkve. Već na samom izlasku, ugledao sam nepoznatog čovjeka u kutu dvorišta. Imao je u ruci bilježnicu u kojoj su bila zapisana imena svih dječaka. Gledao me je i brzo pisao. Napustivši svoj kut, otišao je u kut kod stare škole. Zatim je krenuo prema stepenicama gdje sam ja sada. U kraćem vremenu od moga govora, obišao je cijelo dvorište, promatrajući i pišući kako ne bi izgubio ni jedan tren. Željan znati tko je to pisao išao sam za njim, ali on se kretao velikom brzinom pa sam morao trčati za njim kako bih ga sustigao. Prešao je već na dvorište zanatlija gdje je neobično brzo pisao i pregledavao. Htio sam znati što je pisao. Približih mu se i vidjeh – pisao je na crti na kojoj je bilo već zapisano ime jednog dječaka, a zatim na drugoj. Dok je on gledao na sve strane, približio sam se još više, okrenuo sam listove i jasno vidio – na jednoj stranici nalazila su se imena dječaka, a na drugoj strani bilježnice stajahu životinjski likovi. Kod jednoga se nalazila svinja s natpisom: Uspoređen je s nerazumnim svinjama i postao im je sličan.
Kod drugoga je bio naslikan jezik s dva vrha i natpisom: šaptači, klevetnici… vrijedni su smrti i ne samo oni koji to čine, nego i svi oni koji im povlađuju. Kod trećega su bile naslikane magareće uši, što je označavalo nepristojne razgovore, s natpisom: Zli razgovori kvare dobro vladanje. Kod četvrtog je naslikana sova i još neka druga životinja. Nadvirivao sam se s velikom znatiželjom nad listove i opazio kako su neka imena zapisana… Međutim, dok sam dobro promatrao neznanca, ugledao sam kako ima dva duga uha, naglašeno crvena. Na čelu mu sjaje dva oka iz kojih je izbijala krv i vatra, a lice mu je bilo kao iz ognja.
– Ah, poznam te sada, rekoh u sebi.Obišao je nekoliko puta po dvorištu i onako zamišljen u svoj posao promatrao i temeljito zapisivao. Pozvonilo je za polazak u crkvu. Uputio sam se u crkvu i on se također odmah primaknuo ogradi kuda se prolazilo. Odande je promatrao dječake koji su išli u crkvu. Pošto su svi ušli i on je ušao i postavio se usred crkve prema ogradi odakle je promatrao dječake koji su slušali svetu Misu. Htio sam sve vidjeti. Opazivši sakristijska vrata otvorena, otišao sam onamo i promatrao ga. Svetu Misu je predvodio don Cibrario. Kod podizanja su dječaci zapjevali: Budi svaki čas hvaljen i slavljen Presveti Oltarski Sakrament. Međutim, osjetio sam tako jaki šum u crkvi činilo se kako će se svaki tren srušiti. Odjedanput je neznanac nestao! Nestao je u dimu s komadićima papira koji su bili pretvoreni u pepeo; isto tako i bilježnica!Zahvalio sam Gospodinu što je htio tako pobijediti i protjerati iz svoje kuće vraga. Uvidio sam, kako slušanje svete Mise uništava sve ono što steče vrag, i vrijeme podizanja za njega je najstrašnije.
Kad je završila sveta Misa, izišao sam misleći kako više neću susresti onoga gada. Ali, gle! čim sam stupio preko praga, ugledao sam ga kako se prilijepio leđima uz kut crkve. Na glavi je imao crvenu kapetinu iz koje su virila dva velika roga.
– Ah, tu si ti, gadna životinjo! Povikao sam takvom silom da sam probudio siromašnog Enriu koji je u blizini spavao. Međutim i ja sam se probudio.
Evo sna koji sam sanjao. Očito je, đavao nije zadovoljan samo pisanjem u svoju bilježnicu, jer mu Bog na sudnji dan ne bi vjerovao, nego sprema i riječi osude. Kasnije je don Bosko spomenuo neke pojedinosti ovoga sna:
Kad je izgorjela ona bilježnica i onaj gad umakao, podigao se u crkvi oblačić na kome je bilo pisano: Postignuta milost. Vidio sam kako su bile čiste vaše savjesti dok sam bio odsutan.
Vi ste tim molitvama postigli moje ozdravljenje. Nadalje sam vidio u sotonskoj bilježnici i ovo:
Na dva ili tri dječaka po stranici, stajahu brojevi: 72, 73, 74, 75. Kod 76. je bilo napisano: Requiem aeternam. Na drugoj strani je također bilo napisano: Requiem aeternam. Nedostajalo je ime jednoga koji je bio na prvoj stranici. Mogao sam vidjeti samo do 76. Brojio sam onaj requiem i nabrojio sam ih 22. Šest od tih je stajalo do 72.
Počeo sam to razmatrati i shvatio sam: do 1876. morati ćemo pjevati 22 requiema… Nadajmo se kako ćemo moći opravdano pjevati i ono: Et lux aeterna luceat eis!
A sad meni ne dolikuje reći kod kojih je od vas napisano: Requiem aeternam. Prepustimo to Božjim neistraživim tajnama. Nastojmo ostati u milosti Božjoj kako bismo se mogli u onaj
Dan mirno pojaviti pred Božanskim sucem.
(M.B. X. str. 45. god. 1871.)