Jednoga dana 1876. godine don Bosco je rekao Josipu Vespignaniju, kako mu je Marija po snovima udijelila mnogo pomoći za Oratorij. Nedugo nakon toga don Bosko je ispripovjedio dječacima novi san, koji su oni željno očekivali.
Budući da su se približavale duhovne vježbe, pripovijeda svetac, pomišljao sam na to, kako će na njima sudjelovati brojni moji dječaci, te što bih im morao savjetovati, kako bi urodile obilnim plodovima. S tom mišlju išao sam u krevet navečer u nedjelju 25. travnja. Nakon što sam legao, zaspao sam i učinilo mi se kako se nalazim sam u jednoj širokoj dolini: na sve strane pokazivali su se brežuljci. Na kraju doline s jedne strane uzdizalo se tlo puno svjetla. S druge strane obzorje je bilo na pola tamno.
Dok sam promatrao ovu ravnicu, vidio sam kako k meni dolazi Buzzetti s Gastinijem. Oni mi rekoše:
– Don Bosco, popni se na konja: brzo, brzo!
– Vi se šalite sa mnom. Znajte već dugo vremena nisam jahao na konju.
Dječaci su uporno navaljivali, ali ja sam se opirao govoreći:
– Neću jahati na konju. Jedanput sam jahao i pao.Buzzeti i Gastini su stalno s većom upornošću pozivali govoreći:
– Popni se na konja, i to brzo, nećemo gubiti vrijeme.
– Ali ukratko, kad budem na konju, kamo ćete me odvesti?
– Vidjet ćeš! Daj brzo, popni se!
– Pa gdje se nalazi taj konj? Ovdje ne vidim nikakva konja.
– Eno ga tamo, poviče Gastini pokazujući prstom na jednu stranu ove doline. Okrenuo sam se na onu stranu i zaista ugledah krasna, ognjena konja. Imao je visoke i snažne noge, gustu grivu i svijetlu dlaku.
– Dobro, odgovorio sam, želite me popeti na konja, popet ću se, ali pripazite dobro da ne padnem.
– Budite sigurni!, odgovoriše.
– Spremni smo ovdje za svaki slučaj.
– Ako slomim vrat?, rekoh Buzzettiju morat ćete mi ga postaviti na pravo mjesto.
Buzzetti se počeo smijati.
– Nije sad vrijeme za smijeh, dobaci Gastini. Međutim, približavali smo se konju. Uspeo sam se na konja teškom mukom, dok su mi oni pomagali; ah konačno, evo me ipak na sedlu. Kako mi se pričinio visok onaj konj! Činilo mi se kako se nalazim na visokom brežuljku odakle sam zapovijedao cijelom dolinom, sve do njezinih posljednjih rubova. Moj je konj krenuo. Ponovno novo čudo: Učinilo mi se kako se nalazim u svojoj sobi i sam sebe zapitah: Gdje smo? I vidio sam kako ulaze svećenici, klerici i druge osobe prestrašeni i zabrinuti.
Nakon duljeg hodanja konj se zaustavio. Tada sam vidio, kako idu prema meni svi svećenici iz Oratorija s mnogim klericima, koji opkoliše moga konja. Među njima vidio sam don Ruu, Cagliera i don Bolognu. Čim su došli, pozorno su promatrali moga konja na kojem sam jahao. Nitko međutim nije govorio. Izgledali su mi nekako tužni, posebno zbunjeni. Pozvao sam k sebi don Bolognu i rekao mu:
– Don Bologna, ti koji si na ulaznim vratima, ima li kakvih novosti? Zašto vidim na svima toliku smutnju?
Odgovorio mi je:
– Ne znam gdje sam, što radim. Zbunjen sam.Dođoše ljudi, govorili su… iziđoše. Na ulazu je stalno smjena odlaženja i dolaženja, a od svega toga ništa ne razumijem.
– Ah, moguće je, ponavljao sam u sebi, danas bi se moglo dogoditi nešto izvanredno.
Tada mi je netko donio i predao u ruku trubu govoreći neka je zadržim jer će mi služiti. Zapitao sam:
– Gdje smo sada?
– Puhni u trubu!
Puhnuo sam i odjeknuo je ovaj glas: Nalazimo se u kraju kušnje.
Zatim sam vidio kako dolje niz brdo silazi mnoštvo dječaka kojih je, mislim, bilo više od sto tisuća. Nijedan nije govorio. Svi su bili naoružani vilama i približavali su se dolini velikim koracima. Među njima vidio sam sve dječake iz Oratorija i drugih naših kuća s mnogim drugim dječacima, koje nisam poznavao. U taj čas s jedne strane doline počelo se nebo smrkavati tako da je zanoćilo. I pokazao se golem broj životinja od kojih su neke bile kao lavovi, druge kao tigrovi. Te divlje grdosije golema tijela i snažnih nogu s dugim vratom imale su naglašeno malenu glavu. Njihova gubica je tjerala u strah. Bacale su se protiv dječaka koji su se postavili u obranu. U rukama su imali vile s dva roga i svaki put, kad su ih životinje htjele napasti, pokazale bi svoje vile grdosijama. Nemani nisu mogle prvim napadajem svladati dječake, grizle su oštrice na vilama, polomile zube i izašle. Bilo je vila s jednom oštricom. Drugi su imali vile sa slomljenim drškom. Nekima su se dršci izobali, a drugi u svojoj preuzetnosti baciše se na ove životinje bez oružja. Postali su žrtve preuzetnosti, pobijeni su. Bilo je mnogo takvih. Mnogi su imali vile s novim drškom i dvije oštrice.
Moj konj je već ispočetka bio opkoljen od bezbrojnog mnoštva zmija. Ali on ih je skakanjem i trzanjem na desno i lijevo gazio i odbacivao. Međutim, konj se digao visoko i sve više rastao.
Jednoga dječaka sam upitao:
– Što bi značile one vile s dva roglja. Donesene su preda me vile i vidio sam napisano na jednom roglju: Ispovijed, a na drugom sveta Pričest.
– Što znače ta dva roglja?
– Puhni u trubu!
Puhnuo sam u trubu i odjeknuo je glas:
– Ispovijed i sveta Pričest – dobro učinjene. Puhnuo sam ponovno i odjeknuo je glas: Držak prelomljen, znači slabo učinjena Ispovijed i Pričest. Izobana drška označava nepotpunu
Ispovijed. Pošto je završio prvi napadaj, krenuo sam na konju po razbojištu i vidjeh mnoge ranjene i mrtve.
Opazio sam neke koji su ležali na zemlji mrtvi. Bili su zadavljeni, s oteklim i iznakaženim vratom, drugi su ležali s užasno iskrivljenim licem, treći su od rane mladosti griješili, a nisu se nikada ispovijedali. Oni iznakaženi u licu bijahu proždrljivci. Umrli od gladi jesu oni koji idu na Ispovijed ali ne provedu u djelo poticaje i savjete ispovjednika.
Pokraj svakoga koji je imao crvljivi držak, stajalo je napisao ili oholost ili lijenost, ili nečednost itd. Moramo još zabilježiti, dječaci dok su išli, prelazili su po hrpi ruža i uživali su u tom. Ali nakon nekoliko koraka, padali su mrtvi ili ranjeni uz bolan krik, jer se pod ružama nalazilo trnje. Drugi su ponovno odvažno i veselo gazili po ovim ružama i ostadoše pobjednici.
Ponovno se smrknulo nebo, i u jedan čas pokaza se mnoštvo onih životinja više nego prvi put. Sve se ovo zbilo u nekoliko trenutaka. Moj konj bio je brzo opkoljen. Nemani su se množile do u bezbroj, obuzeo me strah te mi se činilo, pucaju mi kosti u njihovim pandžama. Ali u pravo vrijeme donijeli su i meni vile.
Dao sam se i ja u borbu i nemani pobjegoše. Svi su iščezli jer su pobijeđeni kod prvog napadaja. U taj čas sam zatrubio u trubu i odjeknuo je dolinom ovaj glas:
– Pobjeda, pobjeda!
– Ali kako izvojštismo pobjedu? Toliko mrtvih i ranjenih ovdje leži!
Kada sam ponovno puhnuo u trubu, čuo se ovaj glas:
– Vrijeme pobijeđenima. Tada se razvedrilo smrknuto nebo, pojavila se duga u tolikim bojama, ne može se opisati. Bila je tako široka, kao kad bi se naslonila na Supergo i u luku išla do Moncenisia. Moram još spomenuti, pobjednici su imali na glavi vijence u mnogovrsnim bojama… Zatim je njihovo lice zasjalo neobičnom ljepotom. Prema pozadini na jednoj strani doline, i od sredine duge vidio se nekakav orkestar u kojem se nalazilo mnoštvo veselih ljudi. Tako su bili lijepi, ne bih si mogao nešto takvo zamisliti.
Neka plemenita Gospođa, kraljevski obučena, stala je na rubu ovoga balkona kličući:
– Djeco moja, dođite i zaštitite se mojim plaštem.U među vremenu raširio se golemi plašt i svi su dječaci počeli bježati poda nj. Samo neki su letjeli i imali su na čelu napisano: Nevinost; drugi su hodali pješice; neki su se ponovno vukli. Ja sam također krenuo tamo i u toj brzoj kretnji rekoh u sebi:
– Ovo mora završiti. Ako se nastavi, svi ćemo umrijeti.
Pošto sam to rekao, probudio sam se. Nakon nekoliko dana jedne večeri je don Bosko pred dječacima ponovno govorio o ovom snu:
– Drugu večer nisam mogao reći sve zbog poznatog stranca koji je bio prisutan. Ovo neka ostane među nama i neka se ne piše ni roditeljima ni prijateljima. Inače ja vama sve rečem, i svoje pogreške. Ona dolina, onaj kraj kušnje je ovaj svijet; sumrak je mjesto propasti. Dva brežuljka su zapovijedi Božje i crkvene. Zmije su demoni, one nemani su zle napasti, onaj konj, čini mi se, označava pouzdanje u Boga. Dječaci, koji su prelazili preko ruža i padali mrtvi, predstavljaju one koji se podaju nasladama ovog svijeta, nasladama koje prouzrokuju duševnu smrt. Oni koji su pogazili ruže, predstavljaju one koji preziru naslade ovoga svijeta i ostaju pobjednici. Oni koji su letjeli pod plašt jesu nevini.Sada onima koji bi željeli saznati za svoje oružje, jesu li bili pobjednici ili pobijeđeni, živi ili mrtvi, jedanput ću reći ukratko. I ako nisam prepoznao sve one dječake, ipak sam poznao naše u Oratoriju. Prepoznao bih i druge po obličju koji će jednom doći k nama.
Dana 4. lipnja navečer, u prisutnosti svih dječaka, razvio se između don Bosca i don Barberisa ovaj razgovor:
– Dopustite, don Bosco, postavio bih vam neka pitanja, koja će se ticati onoga sna.
– Pitaj. Prošlo je mnogo vremena od onog sna, a ipak to ne znači mnogo.
– Vi ste spomenuli, nevini su letjeli pod Marijin plašt. Lako bi se dalo razumjeti, koji su ovi što su trčali, ali tko su oni koji su zaglibili. Koga su predstavljali?
– Ovi su navezani na dobra ovoga svijeta. Sebičnjaci su i misle samo na sebe. Sami padaju u blato i ne mogu se vinuti nebeskim stvarima. Marija ih zove, htjeli bi ići. Pođu koji korak, ali blato ih pritegne i ne mogu se vinuti nebeskim stvarima. Često se ponavlja ta igra. Gospodin kaže: – Gdje je blago tvoje ondje ti je i srce. Oni koji se ne dižu k blagu milosti, stavljaju svoje srce u zemaljske stvari i ne misle na drugo već na to kako bi u tom uživali, kako bi se obogatili, uspijevali u podvizima i poduzećima i imali dobar glas. A za raj ništa… I don Barbieris:- Ima još nešto, što ste rekli samo pojedincima; ja bih želio neka se to objasni. Netko vas je pitao o svom položaju, je li išao polako ili brzo, je li išao pod Marijin plašt, je li imao prelomljen ili izoban držak na vilama. I vi ste odgovorili, kako niste mogli dobro vidjeti jer je stajala maglica između vas i dječaka.
– Vjerojatno je bilo tu raznih dječaka, ipak ne mnogo koje nisam mogao vidjeti. Ovi su vam zatvoreni pred poglavarima i neiskreni su. Neki su i od ovih dolazili k meni. Rekao sam im:
– Ti nemaš pouzdanje u poglavare, ti im zatvaraš svoje srce.
– Ovo pitanje sam već dugo nosio u srcu:
– Jeste li u onom slavnom snu vidjeli samo prošlost naših dječaka ili nešto iz budućnosti.
– Vidio sam i budućnost koja leži na licu dječaka. Svaki je dječak imao pred sobom različite putove. Neki su bili uski i trnoviti. Neki su čak bili posuti šiljcima od čavala. Ali ove su staze bile ujedno posute Božjim milostima.
– To bi značilo, kakva je staza koju mora svaki od nas proći, tj. koje je zvanje vlastito svakome od nas.
– Glede toga kojim će putem tko krenuti, i kako će tko završiti, nije sad zgodno govoriti. Što bih mogao reći jest to, ako se čovjek zaputi tim putem, on je siguran na putu prema nebu, kamo je naime pozvan. Tko ne hoda po tom putu, taj nije na pravoj stazi. Neki putovi su uski, kameniti, trnoviti… Ali odvažno, sinci moji!. Uz trnje je milost Božja. A zatim nas čeka toliko dobra na koncu staze, brzo ćete zaboraviti na ubode.
Tako je don Bosko završio svoj govor.
(M.B. XI. str. 256. god. 1876