Dragi salezijanci suradnici!
Od srca želim sretan i blagoslovljen Božić vama, a po vama svim vašim milima i dragima! Ovih ćemo se dana vjerojatno često zaustavljati kako bismo promatrali jaslice u našim crkvama. Jaslice imaju posebnu privlačnost, tu se ogledaju posebni i upečatljivi likovi, osobito Sveta Obitelj. Možda baš ove godine osobito osjećam bliskom Mariju koja se nalazi u jaslicama, pred malenim Isusom. Zamišljam kako je bilo gledati tu scenu kroz njezine oči. Gledajući pred sobom tek rođeno dijete, sve posjetitelje koji su pristigli, ona je, kako Evanđelje kaže, prebirala te događaje u srcu. Kad dijete napušta utrobu majke, za njega je to prvi korak u svijet. Za majku je roditi dijete isto kao i rastati se od njega. Ovaj prvi rastanak samo je početak sve dubljeg i bolnijeg rastanka, po čemu dijete osvaja svoju samostalnost i otkriva svoje vlastito zvanje i poslanje. U Marijinom slučaju, ovaj zadatak bit će još radikalniji i zahtjevniji. Ona voli Isusa kao što svaka majka voli svoje dijete, ali zna da je Bog odredio ovo dijete da spasi svijet od njegovih grijeha. Betlehem znači „kuća kruha“. Njezino je dijete „živi kruh koji je s neba sišao.“ Marija se od početka mora naučiti dijeliti kruh: pastirima, trima kraljevima, svima koji ga dolaze vidjeti. Morat će naučiti da će ovo dijete, ovaj Kruh, morati staviti na raspolaganje svima.
Vjerujem da naš suradnički poziv treba težiti nasljedovanju baš te Marijine odlike: dijeliti Krista sa svima koji nas okružuju. U sve podjeljenijem svijetu, gdje se promovira jednakost i različitost, a najmanje ima prihvaćanja i razumijevanja, lako je upasti u zamku i truditi se živjeti tako da se ne zamjerimo nekome. I u toj naoko pristojnoj nenametljivosti možemo izgubiti svoj identitet, svoje ideale i postati bljutavi, neprimjetni u okolini u kojoj se nalazimo. Gledajući mlade u oratoriju, potvrđuje mi se da je djeci i mladima potrebno imati uz sebe odrasle koji su autentični, iskreni, s jasnim pogledom na svijet, svjesni dobrog i lošeg koje je oko sebe, ali ne zaplašenih onim što se događa, skrivenih u svoje zidove, bez želje da budu „sol zemlje i svjetlo svijeta.“ Biti kršćani, nositi Krista svima koji nas okružuju, to je sastavni dio našeg suradničkog identiteta i bez toga ne postoji. Ako ostanemo samo na želji da „radimo“, a da pri tom ne budemo odsjaj Kristov onima koji ga možda nigdje drugdje neće moći sresti, uzalud nam svi naši projekti, želje i aktivnosti.
Možda nam promatranje Marije u njenoj velikoj zadaći i odgovornosti za novorođenog Spasitelja, može pomoći da promatramo svoj poziv suradnika i prihvatimo odgovornost koju smo izrekli danom svoga obećanja, da riječi obećanja zaista i bez zadrške svaki dan živimo.
Želim nam od srca da nova 2022. godina bude godina budnosti i radosnog preuzimanja svojih odgovornosti i zadaća, s ljubavlju i bez izbjegavanja, slijedeći savjet Don Bosca: kad učiš, uči; kad radiš, radi; kad moliš, moli. Ja bih dodala: budi salezijanac suradnik/ica cijelim svojim bićem, gdje god se nalazio/la. Neka nas na tom putu prati i kao učiteljica vodi Marija Pomoćnica!
U ime Pokrajinskog vijeća Antonija Marasović, pokrajinska koordinatorica