Žarko bih želio sjesti za Tvoj stol,
Jesti od kruha koji lomiš,
Piti iz Tvoje čaše
I slušati Tvoje riječi
O prijateljstvu, smrti i Tvojemu času proslave.
Odavno se za Tvojim stolom ćutim na svojemu,
A ipak ne znam kamo bih sjeo.
Najradije bih na mjesto učenika koga si Ti ljubio,
Al ne usudim se vidjet na Tvojim grudima.
Tapkam kako bi bilo blizu Šimuna,
Ali se nećkam,
Jer ja nemam srdačnost njegove riječi.
Sjeo bih i uz bok Judi,
Al me strah gusta mraka
I zaraze samoprijezirom.
Umiješao bih se među ostale,
Ali se bojim izgubiti u njihovoj bezimenoj šutnji.
I dok se neodlučno klatim, Ti me zoveš k sebi:
Nije presudno mjesto.
Sjedni bilo gdje!
Srce je bitno!
Otvori srce i kruh će biti moje tijelo
A vino moja krv.
Otvori srce!
Hranit ćeš se mojom riječju i bit ćeš to što jesi.
Sjedim i čekam da mi noge operu Tvoje ruke.
Kad sve prođe
I kad ustanem čistih nogu i puna srca,
Daj mi da drugima za Tvojim stolom
Govorim Tvoje riječi
Lomim Tvoj kruh
I dijelim Tvoj kalež.
I daj mi da dijeleći Tvoje srce, razdijelim i svoje.
( fra Ante Vučković)
RAZMISLI: Daješ nam sebe u euharistiji. Koliko sam svjestan Tvoje prisutnosti u hostiji? S koliko dostojanstva blagujem taj kruh?
Ti Isuse poznaješ moje srce….riječi su suvišne.
GOSPODINE NISAM DOSTOJAN DA UĐEŠ POD MOJ KROV. NEGO SAMO RECI RIJEČ I OZDRAVITI ĆE DUŠA I SRCE MOJE.
Amen🙏