Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!

I u ovaj se sunčani, proljetni dan
Još uvijek nazire pomrčina sunca i osjeća potres
Koji su zauzeli zemlju
Kad je na Golgoti prestalo kucati Tvoje srce.
Nebo je ostalo bez sunca,
A zemlja se upravo riješila Tebe.
Mrak se potom uselio u naše umove.
Nebo je danas opet puno sunčeva sjaja,
Al um treba Tvoje svjetlo kako bi otkrio da si živ.
Potres se premjestio u naše odnose.
More danas opet blista plavetnilom,
Al uza nj cure ljudi izmučeni sobom i jedni drugima.
Mnogi su boreći se za život,
Zaboravili da si im ga Ti dao.
Danas se sabiru u crkve i kleče udarajući se u prsa.
Sudačke smo stolice pretvorili u fotelje.
U njima opranih ruku sjede prvaci naroda,
Daleko od puka kojeg su gurnuli
U ralje znalcima podrugljiva pera.
Usred sunčana dana pomrčina u nama,
I posred grobne tišine potresi među nama.
Da nisi tako brzo izašao iz svojega groba,
Žive bi nas progutao mrak.
Znao si da iz njega sami nikad ne bismo našli put
Pa si u sve naše tame unio svoje svjetlo,
I ispod svih naših potresa izrekao svoju riječ.
Hvala Ti!
Još da Te poslušamo pa pronesemo svijetom Tvoje svjetlo
I Tvojom blagošću proširimo Tvoju radosnu vijest.
Zahvalno i s trepetom,
Na Tvoj Veliki petak pristupam Tvojemu ogoljelom oltaru
I Tvojim tijelom hranim svoje,
Gladno od žudnje za životom u Tvojem svjetlu.
(fra Ante Vučković)

RAZMISLI: Pred ogoljelim oltarom donesi i svoje „ogoljelo“ srce žalosno zbog muke i zahvalno zbog ljubavi…