Prošlo je mnogo godina otkad sam čuo taj izraz od jednog mladića u tako opuštenoj atmosferi, u prisustvu svih njegovih kolega, koji su se sada okupili oko nas.
Dragi prijatelji i čitatelji
Zakoračili smo u novu godinu. Svaki početak ima nešto čarobno, a novo uvijek ima svoj poseban šarm. 2023. se činila vrlo daleka, ali evo je. Nova godina je svaki put obećanje da će i za nas doći neke dobre vijesti. Nova godina izvire iz svjetla i entuzijazma koji nam je darovan Božićem.
„Sve ima svoje vrijeme“, kaže Propovjednik u Bibliji. Nikada nije kasno početi iznova. Bog uvijek počinje iznova, s nama, ispunjajući nas svojim blagoslovom.
Posljednjih nekoliko godina naučio sam jednu lekciju: budite spremni za iznenađenja i neočekivano. Kako kaže sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: „Što oko ne vidje, i uho ne ću, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). Sadržaj kršćanske nade je predati se u Božje naručje.
Načini življenja, izražavanja i komuniciranja danas su se uvelike promijenili, no nešto što doživimo, vidimo ili čujemo ipak nas može iznenaditi. Ljudsko srce, posebno ono mladih, uvijek je isto, poput izdanka u proljeće, puno života spremno da eksplodira. Mladi su „nada koja hoda“.
Ono što sada želim podijeliti s vama čini mi se vrlo prikladnim za ovaj siječanjski pozdrav, za „Don Boscov mjesec“.
Prije nekoliko tjedana posjetio sam salezijanske prisutnosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Jednog dana, rano ujutro, stigao sam u srednju školu „Sv. Dominik Savio” u Los Angelesu. Proveo sam nekoliko sati sa stotinama učenika, nakon čega je uslijedila tribina s 45 srednjoškolaca. Razgovarali smo o njihovim osobnim projektima i snovima. Bilo je to vrlo ugodnih i bogatih nekoliko sati.
Na kraju jutra zajedno smo ručali na terasi. Sjedio sam za drvenim stolom u dvorištu sa svojim sendvičem i bocom vode. Sa mnom su bila još četiri salezijanca. Pozdravio sam mnogo mladih ljudi, neki su sjedili za stolovima, drugi stajali. Bio je to ručak začinjen radošću. Za mojim stolom bila su dva slobodna mjesta i u jednom trenutku su prišla dva mladića i sjela s nama. Naravno, počeo sam razgovarati s njima. Nisu prošle ni dvije minute kad mi je jedan od njih rekao: „Želim te nešto pitati.”
„Naravno, reci.“
„Što trebam učiniti da postanem papa? Želim biti papa.“
Ostao sam iznenađen, ali sam se nasmijao. Odgovorio sam mu da nikad nisam dobio takvo pitanje i da sam iznenađen njegovom jasnoćom i odlučnošću. Rekao sam da postoji velika konkurencija i da među 1.600.000.000 katolika nije tako lako biti izabran za papu. Zatim sam dodao još nešto.
Rekao sam: „Čuj, mogao bi početi tako da postaneš salezijanac.”
Smiješeći se, mladić je rekao: „Pa, neću reći ne,“ i nadoda vrlo ozbiljno: „jer, bez sumnje, MOJA STRAST JE KRIST.”
Moram vam reći da sam bio impresioniran i ugodno iznenađen ovakvim odgovorom. Prošlo je mnogo godina otkad sam čuo taj izraz od jednog mladića u tako opuštenoj atmosferi, u prisustvu svih njegovih kolega, koji su se sada okupili oko nas.
Rekao sam mu da mi se jako svidio njegov odgovor jer sam vidio da je bio potpuno iskren. I dodao sam da bih, ako mi dopusti, volio komentirati ovaj naš razgovor u nekom drugom trenutku i na nekom drugom mjestu, što činim ovdje.
U tom trenutku misli su mi se okrenule prema don Boscu. Don Bosco bi sigurno uživao u razgovoru s ovakvim mladićem. Bez sumnje, mnogi razgovori koje je vodio sa Saviom, Besuccom, Magoneom, Ruom, Caglierom, Francesijom i brojnim drugima imali su mnogo toga istog: želju mladih ljudi da učine nešto lijepo sa svojim životima.
Razmišljao sam o tome koliko je važno i danas, 163 godine od početka salezijanske kongregacije, nastaviti duboko vjerovati da su mladi dobri, da u svojim srcima imaju toliko klica dobrote, da imaju snove i planove koji u sebi nose toliku velikodušnost i sebedarje.
Kako je važno nastaviti vjerovati da je Bog taj koji izvodi dobro djelo u srcima svakoga od nas, u svakom od svojih sinova i kćeri.
Čini mi se da danas, u naše vrijeme, postoji vrlo velik rizik da sve što nam se događa i što proživljavamo promatramo iz perspektive praktičnosti i učinkovitosti i da izgubimo sposobnost iznenaditi sebe i druge. Štoviše, još je više zabrinjavajuće ne dopustiti da nas „Bog iznenadi“.
Nada je kao vulkan u nama, kao tajni izvor koji izvire u srcu, kao izvor koji izbija u dubini duše; uvlači nas kao božanski vrtlog u koji smo ubačeni, milošću Božjom.
Kao jučer s don Boscom i danas postoje milijuni mladih koji žele vidjeti Isusa, koji trebaju iskusiti prijateljstvo s njim, koji traže nekoga tko će ih pratiti na tom lijepom putu.
Pozivam vas da im se pridružite, dragi čitatelji i prijatelji don Boscove karizme, i želim vam vrijeme za divljenje i vrijeme za povjerenje, vrijeme za gledanje u zvijezde, vrijeme za rast i sazrijevanje, vrijeme za ponovnu nadu i ljubav. Želim vam vrijeme za živjeti svaki dan i svaki sat kao dar. Želim vam i vrijeme za opraštanje, vrijeme za davanje drugima i puno vremena za molitvu, snove i sreću.
Sretan vam blagdan Don Bosca, sveca mladih, oca i učitelja mladih!
Don Angel