Danas postoji velika potreba za slušanjem, za slobodnim i iskrenim dijalogom, za osobnim susretima bez prosuđivanja i osuđivanja, kao i velika potreba za šutnjom i prisutnošću u Bogu.
Dragi čitatelji i prijatelji Don Boscove karizme,
prije samo sat vremena prisustvovao sam sprovodu pape emeritusa Benedikta XVI. Upravo je on, godinu dana nakon početka svoje papinske službe, napisao veličanstvenu encikliku „Deus Caritas Est“ (Bog je ljubav), a u njoj ovu tvrdnju koja mi se čini kao sama esencija veličanstvenog mirisa kršćanske misli: „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.“ Naravno, ta je Osoba Isus Krist.
Benedikt XVI. dalje razrađuje ovu misao, s drugim tvrdnjama poput ovih:
„Isus Krist je Istina koja je postala osoba, koja privlači svijet k sebi. Svjetlo koje sja iz Isusa je svjetlo istine. Svaka druga istina djelić je Istine koja jest on, i odnosi se na njega. Isus je polarna zvijezda ljudske slobode: bez njega ona gubi orijentaciju, jer bez spoznaje istine sloboda postaje neprirodna, postaje izolirana i svedena na sterilnu proizvoljnost. S njim se ponovno otkriva sloboda, koja se prepoznaje kao stvorena za dobro i izražava se u velikodušnom djelovanju i ponašanju. Zbog toga Isus daje čovjeku puninu bliskosti s istinom i neprestano ga poziva da živi u njoj. I ništa više od ljubavi prema istini ne može gurnuti ljudsku inteligenciju prema neistraženim horizontima. Isus Krist, koji je punina istine, privlači k sebi srce svakog čovjeka, širi ga i ispunja radošću.“
U nekoliko rečenica, dubokih i snažnih, nalazi se cijeli kršćanski nauk koji je daleko od „moralizma“ odnosno skupa hladnih i krutih pravila lišenih života. Kršćanski je život prije svega istinski susret s Bogom.
Otuda i naslov ove poruke. Po mom mišljenju i dubokom uvjerenju, postoji mnogo više „žeđi za Bogom“ nego što mislimo, više nego što se čini. Nije mi namjera mijenjati statistike socioloških istraživanja ili dočaravati neku izmišljenu stvarnost. Međutim, želim pojasniti da u susretu „licem u lice“ sa stvarnim životom tolikih ljudi, tolikih očeva i majki, tolikih obitelji, tolikih adolescenata i mladih, ono što vrlo često nalazimo je život koji nije lak, život koji je potrebno svakodnevno „održavati“. Ljudski odnosi u kojima je ljubav željena i neophodna moraju se njegovati u svakoj maloj gesti, svakom malom detalju i svakom činu. U tom „licem u lice“ postoji velika potreba za slušanjem, za slobodnim i iskrenim dijalogom, za osobnim susretima bez prosuđivanja i osuđivanja, kao i velika potreba za šutnjom i prisutnošću u Bogu.
Ovo govorim s velikim uvjerenjem. Upravo ovdje u Valdoccu (Torinu), gdje sam sada, iznenađuje me i ispunja radošću kada grupa mladih preuzme inicijativu i pozove druge na sat vremena prisutnosti, tišine i molitve pred Isusom u Presvetom Sakramentu, tj. sat euharistijskog klanjanja, a na dogovoreno vrijeme odazove se stotinjak ljudi, među kojima su mnogi mladi. Ili u Rimu, u Presvetom Srcu susretali bismo se četvrtkom navečer, a mladi i mladi bračni parovi, neki sa svojim bebama, kao i zaručnički parovi, bili bi prisutni u tom trenutku jer su osjećali da je njihovom životu potreban ovaj susret s Osobom koja našim životima daje smisao.
Ovo isto sam doživio u mnogim mjestima i zemljama. Zbog toga vas u ovoj poruci pozivam da učinimo isto što bi učinio i Don Bosco. Nije oklijevao ni trenutka ponuditi svojim dječacima iskustvo susreta s Isusom. Taj Bog koji je Prisutnost, koji je Bog-s-nama, kako smo slavili na Božić, i dalje je isti Bog koji zove, koji poziva, koji daje mir u svakom osobnom susretu, u svakom trenutku odmora u njemu.
Sjećam se jednog od mnogih Don Boscovih „iznenađenja“ o kojima pripovijeda u svojim Sjećanjima. „Ušao sam u crkvu iz sakristije i vidio mladića kako lebdi u visini svetog Tabernakula iza kora, u činu klanjanja Presvetom Sakramentu, kleči u zraku, glavom pognutom i naslonjenom na vrata Tabernakula, u slatkom zanosu ljubavi poput nebeskog serafina. Pozvao sam ga imenom, a on se odmah probudio i sav uznemiren spustio na zemlju, moleći me da to nikome ne otkrijem. Ponavljam da bih mogao nabrojati još mnogo sličnih činjenica koje pokazuju da svo dobro koje čini Don Bosco duguje posebno svojoj djeci.“
Je li moguće da je Isus još uvijek isti Bog koji i danas želi susresti sve nas i mnoge druge, ili se stidimo i bojimo ići tim putem? Je li moguće da se mnogi od nas ne usude pozvati druge da iskuse ono što mi doživljavamo i što nam je besplatno darovano i ponuđeno? Moguće je da, budući da ljudi govore da je to staromodno i zastarjelo, mi vjerujemo tim negativnim porukama i nemamo hrabrosti svjedočiti da mnogi od nas nastavljaju uživati svaki osobni susret s Onim koji je Gospodar života?
Papa Benedikt bio je uvjeren da je svrha njegovog života i njegove vjere bio upravo susret s njegovim Gospodinom. Ovako se od njega oprostio papa Franjo, posljednjim riječima svoje homilije: „Benedikte, vjerni Zaručnikov prijatelju, neka tvoja radost bude potpuna kad konačno i zauvijek čuješ njegov glas!“
Dragi prijatelji, nastavimo stoga promicati one susrete sa Životom koji produbljuju naš život, jer postoji više „žeđi za Bogom“ nego što se govori, nego što ljudi žele da vjerujemo.