Kad sam iz svoje Slavonije došla u Zagreb studirati, bila sam vrlo usamljena, iako sam živjela na “Savi” gdje si sve samo ne sam. Nisam znala da dom pripada župi u kojoj su salezijanci, ali sam utjehu tražila u najbližoj crkvi, jer sam znala da kad si u crkvi, uvijek si kod kuće. Tamo sam jednom na misi od svećenika čula da je svaku osobu koja je došla salezijancima za ruku preko praga dovela Marija Pomoćnica.
Marija Pomoćnica? Kako lijep naziv za Gospu koja mi je i više nego potrebna da se snađem u ovom velikom novom gradu, da se snađem na fakultetu koji nije bio moj prvi izbor, da steknem bilo koga s kim ću barem koliko toliko dijeliti iste stavove, jer su moji najbolji prijatelji svi otišli studirati u Osijek.
Nakon nekog vremena, krenula sam na misu svaki dan. Nešto me je u tu crkvu toliko privlačilo, ali sam uvijek bila negdje iza jer mi je bilo neugodno. Onda sam jedan dan nakon mise otišla naprijed pomoliti se kod Gospinog kipa, kad ono – pa to je kip Marije Pomoćnice! Predivna, nježna, s Isusom u ruci! Što je najsmješnije, mjesecima nisam znala da i crkva nosi njezin naziv..
Počela sam tu sretati puno mladih koje vidim u redu u menzi, neke čak i vikendom u Roku&Akademiji. Svi smo nešto tražili, za nečim čeznuli, bili smo duhovno gladni, s mozgom koji vrije od knjiga u koje smo bili uronjeni. Tako sam nakon puno odlazaka na studentski vjeronauk na Savi, nakon puno misa na Knežiji i Jarunu odlučila i ja biti ruka onima koji poput mene dolaze u veliki grad, izgubljeni i sami. Bila sam već na zadnjoj godini faksa, već koju godinu u molitvenoj zajednici Božja Pobjeda, zaručena s dečkom, planirala posao, obitelj…ali mi je u srcu i dalje gorio onaj žar da na neki način budem dio obitelji koja radosno prima nove članove, one koji se osjećaju da nemaju nikoga. Brak, dijete i sve obaveze koje tu idu nisu mi odmah dozvoljavale da se pokrenem u tom smjeru, ali iskreno nisam puno znala o salezijancima suradnicima. Tad sam na jedan spomendan sv.Ivana Bosca dobila njegovu sličicu, gledala ju i u tim toplim očima moj poziv se opet zapalio. Tad sam odlučila kako god znam i umijem biti dio te obitelji! Pitala sam jednog suradnika kako ja mogu biti dio njih, on mi je dao upute, pričao mi o formaciji, a ja sam se prijavila odmah čim sam mogla. Nakon formacije najviše sam brinula gdje i kako ću ja sad moći biti koristan suradnik. Gdje da idem Gospodine? “Evo me, mene pošalji!”(Iz 6,8) Ali vrijeme je prolazilo i ja sam molila Majku, Mariju Pomoćnicu da mi pomogne da razlučim gdje bi trebala biti. Ne moram ni napominjati, moj prvi poziv je moj dom, moja obitelj! Onaj salezijanski duh, onaj žar koji sam osjetila kad sam tamo došla prvi put, e to živjeti svaki dan sa svojim mališanima! Marija mi je postala najvažniji saveznik da kao majka znam strpljivo njegovati te male biljčice koje mi je Bog poslao u život. Kako je vrijeme prolazilo, taj poziv se počeo prelijevati i na moje poslanje u zajednici. S obzirom da je zajednica dio župe, aktivna u župi, moje glavno poslanje suradnika izvan moje obitelji postali su mladi koji dolaze u doticaj sa zajednicom, ali i oni po koje je trebalo doći, to su najprije bili krizmanici. Nakon nekoliko susreta s njima gdje smo za njih molili , shvatila sam kolika je potreba duhovnog majčinstva, koliko je potrebno zagrljala, slušanja, riječi utjehe, čistog bivanja s tom krhkom osobom koja još uvijek traži svoje mjesto. Tu mi srce najviše gori. Biti majka nije samo uloga i poslanje, to je i odluka kad i nema biološke povezanosti, kad možda nema povezanosti uopće. Onda osluškuješ sa strane, moliš i čekaš da ona savršena Majka djeluje onako kako ona samo zna. Koliko puta sam razgovarala s djevojkama u potrebi i nekad srcem previše ušla u to, pa se oslanjala samu na sebe i tražila rješenje svojim mozganjem, a onda bi jednostavnim zazivom u pomoć svojoj Pomoćnici samo zadobila mir i znala sam: ona vodi, nije na meni ništa, koje olakšanje… Neki problemi jednostavno su čovjeku nerješivi, ali je zbilja tako umirujuće znati da imamo Nju, snažnu zagovornicu, zaštitnicu, Pomoćnicu.
Moje poslanje je sigurno tek na početku, jer još puno iskustva moram steći, jer su mi djeca mala i dosta me trebaju, jer moram učiti još puno toga, a najviše od svega-moram naučiti oslanjati se manje na sebe, čekati poziv od Onoga koji mi je poziv dao. Biti svjesna svoje slabosti, svoje nesavršenosti, rasti u poniznosti i prihvatiti da Bog podiže, odabire..meni je dao novi život u salezijanskoj obitelji, otkrio mi je da je jednom živio netko tko je do smrti dao sve za mlade, a danas živi kroz mnoge svoje sinove koje prati svojim zagovorom u Nebeskoj Slavi. Njega je prvog, a onda sve njegove sinove , pa kasnije i nas suradnike, za ruku u ovo veliko “dvorište” mladih dovela Marija Pomoćnica. Don Bosco i Marija Pomoćnica zapalili su moje srce, molim se da zapali i Vaše, da nam srce gori iskrenom radošću i ljubavlju prema onima koje nam Otac Nebeski stavlja na put!
Sveti Ivane Bosco i Marijo Pomoćnice Kršćana, molite za nas!
Marija