Ponovno otkrijte veliku vrijednost bliskosti, prijateljstva i jednostavne radosti u svakodnevnom životu, te vrijednost dijeljenja, razgovora i komunikacije.
Dragi prijatelji don Bosca i njegove dragocjene karizme, pišem ove retke dok čitam nacrt Salezijanskog biltena za rujan. Moj pozdrav je posljednja stvar koja se dodaje: pišem zadnji – kao što je to don Bosco nekada činio – da budem u korak sa sadržajem nadolazećeg broja.
Ovog mjeseca, dok započinjemo novu akademsku godinu u našim školama i oratorijima, drago mi je vidjeti da članci imaju sjajan misionarski okus (o Filipinima i Papui Novoj Gvineji), te istovremeno, jednostavnost „Salezijanske misije“ u našoj kući u Saluzzu, sa
svojim „lokalnim okusom“.
Čitajući Bilten cijenim nešto što je vrlo naše, vrlo salezijansko, i što je, siguran sam, jako drago mnogima od vas: mislim na veliku vrijednost bliskosti, prijateljstva i jednostavne radosti u svakodnevnom životu, te vrijednost dijeljenja, razgovora i komunikacije. Veliki je dar imati prijatelje, znati da nisi sam i osjećati se voljenim od toliko dobrih ljudi u našim životima.
Razmišljajući o svemu ovome, prisjetio sam se jednog iskrenog i vrlo poštenog svjedočanstva jedne mlade žene koja je pisala ocu Luigi Maria Epicocou, a koje je on objavio u svojoj knjizi Svjetlo u daljini (La luce in fondo: attraversare i passaggi difficili della vita). Volio bih da znate za ovo svjedočanstvo jer smatram da predstavlja čistu suprotnost onome što pokušavamo stvoriti svaki dan u svakoj salezijanskoj kući. Ova mlada žena shvaća, u određenom smislu, da nema uspjeha ni ispunjenja ako nedostaju oni nadasve ljudski susreti i predivni ljudski odnosi. Početak ove školske godine vraća nas na sve ovo. Ova mlada žena piše o sebi: „Dragi oče, pišem vam jer bih htjela da mi pomognete shvatiti govori li mi čežnja koju osjećam posljednjih mjeseci da sam čudna ili da se nešto što mi je važno promijenilo. Možda će pomoći ako vam kažem nešto o sebi. Odlučila sam otići od kuće kad sam imala samo osamnaest godina. Bio je to način da pobjegnem od sredine koja mi se činila kao da me tlači, koja je gušila moje snove. Otišla sam u Milano potražiti posao. Moja obitelj nije mogla financijski podržati moje studiranje. Zbog toga sam bila ljuta na njih. Sve moje prijateljice s nestrpljenjem su iščekivale odabir studija. Ja nisam imala nikakvog
izbora jer nisam imala novčanu potporu. Tražila sam posao da zaradim za život; godinama sam sanjala da ću moći studirati. Uspjela sam i uz velika odricanja stekla diplomu. Kad je bila svečana dodjela diplome, nisam htjela da moja obitelj prisustvuje. Mislila sam da farmeri koji su završili samo osnovnu školu neće razumjeti ništa o mom studiju. Mami sam samo rekla da je sve prošlo u redu. Njezine suze su na trenutak u meni probudile osjećaj krivnje koji nikad prije nisam osjetila. Ali to je bilo malo važno. Sama sam postala ono što jesam. Nikada ni na koga nisam mogla računati niti sam to željela. Čak i što se tiče posla, izgradila sam svoju karijeru jer sam odlučila ‘udružiti snage’ sama sa sobom.
Ovakva sam godinama i ne razumijem zašto je tek sada, u srcu karantene i ove pandemije, u meni buknula čežnja za mojom obitelji. Sanjam da im kažem sve što im nikada nisam rekla. Sanjam da zagrlim oca. Noću se budim i pitam je li moguće emancipirati se od tako značajnih odnosa. Nikad nisam dopustila da priče koje sam imala tijekom godina prijeđu prag istinske intime. Ali sada mi se sve čini tako drugačije. Sad kad ne mogu odabrati čak ni to da izađem iz kuće, ili odem na sastanak s nekim koga smatram važnim, u meni se probudila svijest o velikoj laži koju živim sve ovo vrijeme.
Tko smo mi bez odnosa? Možda samo nesretni ljudi koji traže afirmaciju. Sada shvaćam da je sve što sam radila bilo zato jer sam se nadala da će mi netko reći tko sam ja zapravo. Ali odbacila sam i prekinula odnose s jedinim osobama koje su mi mogle pomoći odgovoriti na to pitanje. Sada su im životi ugroženi, stotinama kilometara daleko od mene. Ako i umrem, voljela bih biti okružena njima, a ne okružena svojim uspjesima.“
Zajednička radost
Cijenim iskrenost i hrabrost ove mlade žene koja me natjerala da puno razmišljam o našoj današnjoj stvarnosti. To me natjeralo da razmislim o načinu života koji vode tolike obitelji – onom u kojem je važno postići uspjeh, zaraditi dobru plaću i ispuniti svoje dane stvarima koje treba napraviti kako bi se sve pretvorilo u profit, itd. Ali plaćamo vrlo visoku cijenu da bismo živjeli – ne izvan naših kuća nego, sve više i više – izvan nas samih. Postoji opasnost da živimo van centra, tj. da „promašimo cilj“. Vjerujte mi, dragi prijatelji, ne možete zamisliti koliko je to vidljivo kod dječaka i djevojčica u našim kućama, na našim igralištima i našim oratorijima.
Drugi don Boscov nasljednik, don Paolo Albera, zapisao je: „Don Bosco je odgajao ljubeći, privlačeći, osvajajući i preobražavajući. Sve nas je – i to gotovo sve – obavio atmosferom zadovoljstva i sreće, iz koje su bili protjerani bol, tuga, melankolija… Slušao je dječake s najvećom pozornošću kao da je sve što govore vrlo važno.“ Prva radost u životu je biti sretan s drugima: „Zajednička radost dvostruka je radost.” Tajna
„lozinka“ za odgajatelja je: „S tobom se osjećam kao kod kuće.“ Njegova ili njezina prisutnost nosi intenzitet života. Jedan od don Boscovih životopisaca, otac Eugene Ceria, pripovijeda da je nakon posjeta Valdoccu jedan visoko pozicionirani svećenik izjavio: „U svojoj kući imate veliko blago koje nema nitko drugi u Torinu i nijedna druga redovnička zajednica. Imate sobu u koju svatko ulazi ispunjen žalošću, a izlazi isijavajući radošću.” Mislio je na don Boscovu sobu. Drugi životopisac, otac John Baptist Lemoyne, zabilježio je olovkom: „I tisuće nas je to doživjelo.“ Jednog je dana don Bosco rekao: „Mladi među nama sada se čine kao djeca u obitelji, svi su mali gospodari kuće; oni čine interese Kongregacije svojima. Kažu ‘naša’ crkva, ‘naša’ škola, sve što se tiče salezijanaca nazivaju ‘naše’.“
Zato je ova nova akademska i pastoralna godina prilika da se pobrinemo za sebe u onom što je najbitnije i najvažnije – za našu obitelj.