Prije dvjesto godina, devetogodišnji dječak, siromašan i bez druge budućnosti osim da bude farmer, imao je san. Ujutro je to ispričao svojoj majci, baki i braći, koji su se tome smijali. Baka je zaključila: „Ne treba obraćati pažnju na snove.“ Mnogo godina kasnije, taj dječak, Ivan Bosco, napisao je: „Bio sam mišljenja svoje bake, ali nikada nisam mogao izbaciti taj san iz glave.“
Jer to nije bio san kao mnogi drugi i nije umro sa zorom.
San se vraćao još nekoliko puta – s očaravajućim nabojem energije. Bio je izvor radosne sigurnosti i neiscrpne snage za Ivana Bosca. Izvor njegova života.
Na postupku za proglašenje don Bosca blaženim, don Rua, njegov prvi nasljednik, svjedoči: „Lucia Turco, članica jedne obitelji kamo je don Bosco često navraćao u posjet njenoj braći, rekla mi je da ga je jednog jutra vidjela kako stiže veseliji nego inače. Na pitanje što je tome uzrok, odgovorio je da je noću usnuo san koji ga je razveselio. Kad su ga zamolili da to ispriča, objasnio je da je vidio kako prema njemu ide jedna Gospođa, iza koje je bilo veliko stado, prišla mu je, pozvala ga imenom i rekla: ‘Evo Ivice, cijelo ovo stado povjeravam tvojoj brizi.’ Zatim sam čuo od drugih da je pitao: ‘Kako ću ja moći čuvati tolike ovce? I toliko janjadi? Gdje ću pronaći pašnjake da ih nahranim?’ Gospođa mu je odgovorila: ‘Ne boj se, ja ću ti pomoći’, i onda je nestala.
Od toga je trenutka njegova želja da studira za svećenika postala još snažnija. Ali pojavile su se ozbiljne poteškoće: loša financijska situacija njegove obitelji i protivljenje njegovog polubrata Antonija, koji je želio da i on radi na polju poput njega…“
Doista, sve se činilo nemogućim, ali Isusova naredba bila je „zapovijed“ i Gospina pomoć slatka sigurnost.
Don Lemoyne, don Boscov prvi povjesničar, ovako sažima san: „Činilo mu se da vidi Božanskog Spasitelja odjevenog u bijelo, obasjanog najsjajnijim svjetlom, kako predvodi nebrojeno mnoštvo mladih ljudi. Okrenuvši se prema Ivanu, rekao mu je: ‘Dođi ovamo: stani na čelo ove djece i sam ih vodi.’ ‘Ali ja nisam sposoban,’ odgovorio je Ivan. Božanski Spasitelj zapovjednički je inzistirao sve dok Ivan nije stao na čelo tog mnoštva dječaka i počeo ih voditi kako mu je zapovjeđeno.“
U sjemeništu, don Bosco je o motivaciji za svoj poziv napisao stranicu divljenja vrijedne poniznosti: „San iz Morialda ostavlja neprestan dojam na mene; ponavljao se u drugim prilikama na mnogo jasniji način. Stoga, ako sam želio vjerovati u njega, morao sam izabrati svećenički stalež, čemu sam bio sklon. Ali nisam želio vjerovati u snove, a moj način života i apsolutni nedostatak kreposti potrebnih za taj stalež učinili su tu odluku upitnom i vrlo teškom.“
Možemo biti sigurni da je prepoznao Gospodina i njegovu Majku. Unatoč svojoj skromnosti, uopće nije sumnjao da ga je posjetilo Nebo. Nije ni sumnjao da su ti posjeti bili predodređeni da mu otkriju njegovu budućnost i budućnost njegova rada. On je sam rekao: „Salezijanska kongregacija nije poduzela nijedan korak bez da joj neka nadnaravna činjenica nije savjetovala da to učini. Nije se razvila do razine gdje se trenutno nalazi bez posebne naredbe od Gospodina. Cijelu našu povijest mogli smo unaprijed napisati u najskromnijim detaljima…“
Iz tog razloga, Salezijanske konstitucije počinju „činom vjere“: „S osjećajem ponizne zahvalnosti vjerujemo da Družba svetog Franje Saleškog nije nastala samim ljudskim planiranjem, nego Božjim zahvatom.“
Don Boscova oporuka
Papa je sam tražio i naredio don Boscu da zapiše taj san za svoje sinove. Počeo je ovako: „Čemu onda može služiti ovo djelo? Poslužit će da se prevladaju buduće poteškoće, učeći na lekcijama iz prošlosti. Poslužit će da se obznani kako je sam Bog oduvijek bio naš vodič. Mojim sinovima služit će kao ugodna zabava kada budu mogli čitati o stvarima u kojima je sudjelovao njihov otac. Bez sumnje, čitat će ih još više kada me Bog pozove da položim račun i više ne budem među njima.“
Don Bosco jasno otkriva svoju namjeru da čitatelja uključi u ispričanu pustolovinu, do te mjere da ga natjera da u njoj sudjeluje kao u priči koja ga se tiče i koju je on, uvučen u priču, pozvan nastaviti. Pripovijedanje sna jasno postaje don Boscova „oporuka“.
Evo misije: transformacija svijeta počevši od najmanjih, najmlađih, najnapuštenijih. Evo načina: dobrota, poštovanje, strpljenje. Imamo osiguranu snažnu zaštitu Presvetog Trojstva i nježnu majčinsku zaštitu Marije.
U Uspomenama iz oratorija, don Bosco pripovijeda kako je mnogo godina nakon prvog sna iz 1824., imao „novi san koji se čini kao dodatak onome koji sam imao u Becchiju kad sam imao devet godina. Sanjao sam kako stojim usred mnoštva vukova, koza i jarića, janjadi, ovaca, ovnova, pasa i ptica. Svi zajedno pravili su buku, galamu ili bolje rečeno ludnicu koja bi prestrašila i one najhrabrije. Htio sam pobjeći, kad mi je Gospođa, vrlo lijepo odjevena kao pastirica, mahnula da je slijedim i pratim to neobično stado, dok je ona išla ispred… Nakon dugog hoda, našao sam se na livadi gdje su te životinje zajedno skakale i jele ne pokušavajući nauditi jede drugima.
Shrvan umorom, htio sam sjesti uz obližnju cestu, ali me pastirica pozvala da nastavim put. Nakon što sam prešao još jednu kratku udaljenost, našao sam se u golemom dvorištu oko kojeg je bio trijem, na čijem se kraju nalazila crkva. Tada sam vidio da su četiri petine tih životinja postale janjad. Njihov broj se silno povećao. U tom trenutku stiglo je nekoliko pastira da ih čuvaju, no ostali su samo kratko i ubrzo otišli.
Tada se dogodilo nešto čudesno. Mnogi janjci pretvorili su se u pastire, koji su tijekom odrastanja brinuli o drugima.
Htio sam otići, ali me pastirica pozvala da pogledam na jug.
„Pogledaj ponovno”, rekla je. Ponovno sam pogledao i ugledao veličanstvenu i visoku crkvu. Unutar crkve bila je bijela traka na kojoj je velikim slovima pisalo: Hic domus mea, inde Gloria mea. (Ovo je moja kuća, odavde moja slava.)“
Zato, kada ulazimo u baziliku Marije Pomoćnice, ulazimo u don Boscov san… koji traži da postane „naš“ san.
Don Angel