Zovem se Marija Vuletić, supruga sam, majka i baka.
Moje „da“ suradništvu počelo je neobično, na poziv svećenika, župnika na Kmanu: „Želiš li biti suradnica?“ Na pitanje što bi to značilo, odgovor je bio takav da nisam puno razumjela.
Slijedilo je razdoblje pripreme za suradništvo, polaganje obećanja, rast…Jedan od snažnijih trenutaka bio je odlazak na Cole don Bosco, na izvore. Bio je to Confronto 92, susret salezijanske mladeži iz cijelog svijeta, zajedno sa predstavnicima SDB i KMP. Veselje, radost, ples uz pjesmu Salve don Bosco koja nas je povezivala u našem pozivu. Zajedničke molitve na brežuljku mladih u večernjim satima, bilo je nešto posebno što pamtim i sada. Trenutci slavlja i molitve ostavili su trag i vezali me za cijeli život.
Obitelj salezijanaca suradnika na Kmanu formirala je sve nas kao ljude da idemo prema istom cilju. Isto poslanje, duh zajedništva, molitve, vezali su nas kao ljude međusobno. To smatram privilegijem u mom životu. Duhovne obnove suradnika bile su posebni trenutci molitve koji su jačali moju vjeru i karizmu. I tako, korak po korak, došlo je vrijeme u kojem sam suradništvo živjela kroz rad u oratoriju, u radionicama za socijalno ugrožene mlade, susrete sa roditeljima… Pripremajući se za takve susrete, čitajući salezijanska djela, mislima i duhom uranjala sam u njih, iščitavala iste retke po drugi treći put, ispijala sam njihovu dubinu. Događaji iz don Boscovog života ostavljali su u meni dojam kao da sam bila živi dio tog vremena. Tada sam najviše doživljavala ljudsku malenost prema Božjoj veličini. Don Boscovo predanje Božjoj providnosti, potpuno predanje duha i tijela za mlade, za Gospodina, za mene su posebno važni.
Suradništvo se živi u svakodnevnici. Molitva na početku dana uvijek me podiže, ispunja smislom, snagom za služenje Gospodinu. Moje polje rada je obitelj i mladi kojima predajem biologiju u osnovnoj školi. Preventivni sustav, razum, vjera i ljubaznost vodilje su mojih susreta s djecom. Svjesna sam da je Gospodin uvijek tu uz mene i predajem mu svoje misli i riječi, da po meni djeluje kad tješim, kad ispravljam loše postupke, kad upućujem, kad govorim o vrijednostima, kad se susrećem s roditeljima… Kad čujem na kraju razgovora „Hvala vam!“ znam da sam bila alat u Očevim rukama. U tim situacijama divim se Gospodinu koji dolazi do nas preko drugih ljudi, na neočekivane načine, domišljato, neizmjerno nas ljubi…Tada samo mogu reći, hvala ti Oče!
Kad te iste mlade sretnem godinama kasnije kao odrasle osobe koje prilaze sa osmijehom, poštovanjem, osjećam da je u njima ostalo nešto što nas veže, ono najljepše što čovjek može dati – ljubav koju smo naučili od Gospodina.
Zahvalna sam Gospodinu što mi je dao ovo polje rada s mladima.
Vjerovati u Gospodina, osjećati njegovu prisutnost i snagu najveće je blago u našim životima. Za to je potrebna strpljivost sa samim sobom i otvoreno srce.
Marija