Što sam starija sve više postajem svjesna kako sve ima svoj smisao, i da NETKO gore vidi i
vodi sve.
Ja sam Darija iz Žepča. Supruga Ive, također salezijanca suradnika i majka Ane, Lovre, Lucije i Katarine. Mogu reći da sam ove godine već punoljetna salezijanka suradnica, punih osamnaest godina od davanja obećanja. Bože moj, zar već toliko?
Ali moja salezijanska priča ne počinje tada, nego davne 1995. godine dolaskom salezijanaca u naš grad – Žepče. Tada sam kao srednjoškolka prvi put upoznala salezijance i po njima Don Boscovu duhovnost koja me slobodno mogu reći očarala. Njihova otvorenost, jednostavnost,
srdačnost i radost bile su upravo ono što Don Bosco želi od onih koji ga slijede. Poželjela sam i ja ići tim putem, postala animatorica i najljepše uspomene nosim iz tog vremena ispunjenog mladenačkim radostima, zajedničkim druženjima i putovanjima, ljetovanjima za ministrante i mnogim drugim, koja su mi pomogla u osobnom rastu i sazrijevanju. Mogu reći da sam već tada rekla svoje „DA“ Don Boscu i njegovoj velikoj obitelji. Don Bosco je ukrao i moje srce davno prije nego sam postala salezijanka suradnica, prije skoro trideset godina.
Vrativši se sa fakulteta počela sam raditi u Katoličkom školskom centru, smještenom na njivi, Žepčakom polju, gdje i danas radim. Gle simbolike…Široko polje, na kojem se prostire Don Boscova škola, a u njoj ogromno polje rada i djelovanja. Nekako prirodan put moga hoda za Don Boscom, bio je popeti se još jednu stepenicu više. Pristupiti udruženju Salezijanaca suradnika. Obećanje sam dala 2005. godine sa prvom skupinom salezijanaca suradnika u Žepču. Mislim kako tada još nisam bila svjesna što to znači i koja je to privilegija. Imati
mogućnost zajedno raditi na Don Boscovoj njivi noseći u srcu njegove riječi „Činite koliko je u vašoj moći a Bog će učiniti ono što mi ne možemo“. S tim mislima trudim se iz dana u dan biti prepoznatljiva suradnica, u svojoj obitelji, na radnom mjestu, među mladima koji danas više nego ikad čeznu za osmijehom i lijepom riječi. Nekad mi bolje ide, nekad se umorim i posustanem, pa opet krenem… I što više razmišljam, postajem svjesna da suradništvo nije samo dano obećanje, nego način života. Naša prepoznatljivost i naša svakodnevica. Raduje
me što se Don Boscov san i danas nastavlja, što postoje ljudi koji se i dalje oduševljavaju salezijanskom duhovnošću i žele je pronositi dalje. Zahvaljujem Bogu što je Don Boscov san postao stvarnost i u Žepču.
Uz pozdrave iz Žepča,
Čestit i blagoslovljen Božić!
Darija K.