Hvaljen Isus i Marija!
Moje ime je Ana-Marija i raduje me da mogu svoj salezijanski put podijeliti s vama baš u siječnju, mjesecu koji je posebno okružen salezijanskim svecima i blaženicima.
Moj put nije bio na salezijanskim dvorištima niti na putevima Don Bosca, ali Gospodin je našao način da me upozna sa salezijancima i otkrije mi da sam kroz cijeli svoj život pripadala tu gdje sam sada. Odrasla sam u Gornjoj Bebrini, malom slavonskom selo. U velikoj obitelji, kao najstarije dijete. Kroz cijelo svoje odrastanje sam u svakome gledala dobro. Koliko god me život u nekim trenucima nije mazio. U onim danima koji su bili teški nisam zamjerala ni osobama niti događajima, u njima sam vidjela zrno dobrote kroz koje mi je Gospodin darovao Don Bosca.
Kada sam došla u Zagreb na studij, odahnula sam jer sam znala da se neću morati ustajati nedjeljom na ranu svetu misu, jer je to jedina koja ima u selu. Polako sam koračala i izgubila se na tome putu. Ali Bog je bio strpljiv. Dozvolio mi je lutanje kako bi ga bliže upoznala i kako bi u moj život darovao novu obitelj. Živeći u studentskom domu, krenula sam na studentski vjeronauk, najčešće sam odlazila na svetu misu na Knežiji i tamo se uključila u studentske aktivnosti. Kroz njih sam upoznala puno divnih mladih ljudi. Nikada neću zaboraviti tu radost novog susreta, ruku prijateljstva i mlade koji su isijavali Don Boscovom ljubavi koja ih je vodila Bogu.
Godine 2011. sam sudjelovala na susretu mladih s papom Benediktom. Na susretu mladih koji se odvijao u tišini na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu se moje srce zapalilo za Gospodina i osjetila sam da me On ljubi, vodi i drži. Da me želi točno ovdje gdje jesam i da će mi pomoći na tome putu. Kroz sljedeće dvije godine sam dozvolila Bogu da me izgradi, daruje i oblikuje kako bi išla putem svetosti. Nisam znala da je suradništvo upravo ono što traži od mene. Polako sam puštala tu salezijansku karizmu da poteče kroz moje vene. Kada su relikvije Svetog Ivana Bosca došle u Hrvatsku, sudjelovala sam na bdijenju na Knežiji i oduševila me ljubav prema tome velikom svecu. Moje srce je gorilo tu večer. Gorilo je gledajući kako se slijevaju slapovi mladih duša sa svojim molitvama. Gledajući svakog salezijanca s kojom radošću pristupa tim mladima i daje im se u potpunosti. Tada sam prvi puta pogledala film o Don Boscu. I sve ono što sam govorila o dobroti u ljudima, o svome odgoju u velikoj obitelji, sve što sam mislila da je nevažno i prolazno u mome životu Bog je okrenuo na dobro.
Nedugo nakon što su relikvije Don Bosca napustile Hrvatsku, moj poziv majčinstva i moj odgovor na molitve je Bog ispunio kada sam upoznala Luku. Luka mi je bio prvi koji mi je korak po korak otkrivao put kojim možemo na zemlji ostvariti svetost. Znala sam da i ja želim tako živjeti. I ja sam željela postati sveta.
Nakon zaručništva i našeg vjenčanja u godini 200-tog Don Boscovog rođendana bio mi je blagoslov otići na sam izvor salezijanske karizme. Tamo se moje srce do kraja zapalilo i zaljubilo u Don Bosca i rekla sam ”DA”, ovo želim živjeti svaki dan sve više i dublje. Odlučila sam se postati salezijanskom suradnicom. Nakon formacije, obećanja sam dala 31. 1. 2016. u župi Marije Pomoćnice na Knežiji.
Ali… Tada se dogodilo nešto što nisam očekivala. Moj entuzijazam, želja i radost je opala. Nisam se mogla nikako pronaći. Dolazila sam na susrete mjesnog središta i radovala se svima koje surećem na dvorištu. No, kao da se moj san o salezijanski suradnici ugasio. Molila sam Don Bosca, dugo sam mu se utjecala da upali taj plamen. Nije bilo vrijeme.
Kroz dvije godine traženja, rodila sam dvije djevojčice, završila studij i ostala trudna s trećom curicom. Iako mi je Gospodin ulijevao u srce strpljivost, nisam je imala. Stalno sam si mislila što raditi. Zašto sam ja suradnica, ako je moje majčinstvo ono jedino što ja sada mogu i imam. Tu sam dobila sve odgovore. Moje majčinstvo je moje suradništvo. Za sada.
Iste te 2011. godine u našoj župi na Knežiji pokrećemo susrete za trudnice i majke malene djece. Susreti se održavaju u jutarnjim satima. Jedna drugoj smo utjeha, molitva, zajedništvo, ljubav, osmjeh i Don Boscova radost. Kroz šest godina susreta, ostvarila su se kumstva, obraćenja, otkrića poziva, preseljenja i sami susreti su se proširili na ostale salezijanske zajednice, ali i na druge župe diljem Hrvatske (i izvan nje). Ja sam otkrila svoje suradničko mjesto.
Don Bosco mi je pokazao da Marija Pomoćnica može sve. I sve čini ako molimo njen zagovor. Moje suradništvo je pronađeno upravo kroz rad s majkama i trudnicama. Bog mi je pokazao upravo taj put kao onaj za kojim sam čeznula. A kako vrijeme odmiče, znam da to nije bio sam Don Bosco, nego je puno vukla Mama Margarita i Dominik Savio.
U onim danima kada mi je bilo najteže i kada sam bila puna prigovora da ne pripadam nigdje imala sam podršku svojeg prvog suradnika, koji me povukao u ovo more u kojem zajedno plivamo i uvijek mi govori ”Budi radosna”. Sada kad imamo četiri djevojčice, trudim se njima pokazati koliko sam dobila zaljubivši se u salezijansku karizmu kroz koju se ostvaruju sva moja prijateljstva, putevi, odrastanja i ljubav.