Nakon kraće stanke stiže novi intervju mjeseca: Adriana Žele, bivša pokrajinska koordinatorica Salezijanaca suradnika! U udruženju od 1983. godine, a 1989. godine pokrajinski koordinator uz puno zanimljivih događaja i aktivnosti. U skrovitosti i poniznosti, jednostavnosti u radu i obiteljskom životu i radošću u svakom susretu s ljudima Adri živi svoj suradnički poziv – priča koji vrijedi pročitati, a mi ju donosimo u nastavku!

USS.HR: Kako biste opisali razvoj Salezijanaca suradnika u hrvatskoj od trenutka kada ste postali koordinator do danas?
ADRIANA ŽELE: Kroz proteklo razdoblje od 1989. do danas salezijanski suradnici su postali salezijanci suradnici te uz rad mnogih ostvarili su don Boscovu utopiju, raširili se diljem hrvatske promičući don Boscov duh. Izgrađivali su vlastiti karizmatski identitet – sve ono što se odnosi na salezijansko poslanje, salezijanski duh, našu formaciju (početnu i trajnu), metodu odgoja i evangelizacije i naše međusobne odnose. Kroz protekle 34 godine salezijanci suradnici su jačali jedinstvo i osjećaj pripadnosti velikoj svjetskoj salezijanskoj obitelji.
Prvi su salezijanski suradnici bili suradnici salezijanaca, vodili su ih delegati ili župnici i bili su aktivni u pomoći da župa funkcionira. Na temelju novog pravilnika suradnici su sada suradnici salezijanskog poslanja, oni su produžena ruka salezijanskog djelovanja. Isto se poslanje živi na način svoga poziva, svaki na svoj način ali jedni kraj drugih kao apostoli u poslanju. Delegati i župnici postaju povjerenici, a koordinatori salezijanaca suradnika preuzimaju vođenje mjesnih središta te se imenuju tajnici i rizničari. Na razini provincije izabire se pokrajinsko vijeće koje isto imenuje svog koordinatora, tajnika i rizničara.
Zajedno su promicali opće dobro, svjedočenjem i riječju širili preventivni sustav te naš tisak. Predlagali i ostvarili zajedničke susrete, druženja, duhovne obnove, skupštine i sabore udruženja, zalagali se oko prijevoda s talijanskog dokumenata, proučavali i usvajali PAŽ koji je tiskan u hrvatskoj 1991. godine (smeđi), drugi 2007. godine (bijeli), te 2015. godine (plavi). Uz to, proučavali su pobudnice vrhovnih poglavara, stvarali plan i program mjesnih središta i provincijalnog vijeća, a povjerene su i nove zadaće osobama za odgoj i obrazovanje uz izradu programa za pripravnike i za trajni odgoj. To je razdoblje proteklo u aktivnom zalaganju, učenju, ostvarenju zadaća i postavljenih ciljeva – sve salezijanskim stilom za istinski smisao života po Kristu.


USS.HR: Možete li opisati svoje iskustvo rasta kroz suradnike od trenutka kada ste se pridružili udruženju do trenutka kada ste postali koordinator na pokrajinskoj razini?
ADRIANA ŽELE: U rodnoj župi sv. Juraj Lovran don Boscovi salezijanci stigli su 1955. i tu su djelovali do 1987. godine. Uz djecu i mlade okupljali su i suradnike i prijatelje don Boscova djela. Bila su to druga vremena i druge okolnosti. Uključila sam se aktivno u suradnike 1983. godine. Tada još nismo imali PAŽ preveden na hrvatski jezik te nismo davali obećanje, ali smo s puno žara upijali don Boscov duh, udisali radost i optimizam te bili duhovno praćeni. Na našim susretima smo učili duhovnost svakidašnjice i duhovnost prijateljevanja s Isusom i Marijom Pomoćnicom. Uz molitvu i druženje bolje upoznali don Boscov životni san i put kako odgajati mlade u vjeri. Bilo je to moje vrijeme učenja, spremnost za primanje i davanje.
USS.HR: A možete li sada reći da li se nešto promijenilo kada ste postali koordinator na pokrajinskoj razini?
ADRIANA ŽELE: Biti salezijanac suradnik je poziv na koji sam se odazvala i koji je obilježio moj život. Ali biti i pokrajinski koordinator postaje živa neraskidiva veza sa velikom duhovnom obitelji. Salezijanci, Kćeri Marije Pomoćnice i Salezijanci suradnici potaknuli su me na suradnju i veće darivanje, ali isto tako i na vjernost. Kao pokrajinski koordinator osjećala sam veliku čast, veliku povezanost u zajedničkoj baštini, u istom duhu i prepoznatljivom stilu. Iz prve sam ruke upoznala druga središta, veličinu udruženja, naša zajednička htijenja i međusobnu suradnju, živjela u salezijanskom obiteljskom ozračju te sam više proučavala salezijansku literaturu, dokumente i pobudnice.
Sve to me potaknulo na realnije gledanje života, na sposobnost da uklopim svoj apostolski rad u svoj svakidašnji ritam, sviranje i pjevanje s djecom i mladima, organiziranje i vođenje maškara za djecu i salezijance suradnike, marunade, obilježavanje misijskih nedjelja, dane kruha, duhovne obnove, hodočašća i izlete, formativne susrete i dane salezijanske obitelji.
To me čini sretnom, ispunjenom i bogatom mnogim novim prijateljima s kojima mogu razdjeljivati svoj život u salezijanskom stilu.
USS.HR: Kao koordinator na pokrajinskoj razini od 1989., koje su bile ključne odgovornosti i izazovi s kojima ste se susreli?
ADRIANA ŽELE: Usudili smo se organizirati prvi kongres na provincijalnoj razini 06. i 07.10.1990. u Rijeci. Bio je to vrlo uspješan kongres na temu “Odgoj mladih u vjeri“.
Pred stotinjak starijih i mladih suradnika koji su došli iz Zagreba, Zadra, Splita, Lovrana i Rijeke sa svojim mjesnim delegatima te časnim sestrama, kongres je otvorio provincijal don Mirko Barbarić. Nakon pozdravnih govora provincijalnog delegata za suradnike don Stjepana Bolkovca i mene kao pokrajinskog koordinatora započeli smo kongres. U šest radnih skupina razgovaralo se o obitelji, školi, župi, ulici, sredstvima priopćavanja i raznim kulturnim, športskim i političkim organizacijama. Nakon rada u skupinama održali smo plenum. Nakon večere bila je zabavna večer sa puno pjesme, plesa, igre i viceva kako to samo salezijanci suradnici znaju.
Sudionici kongresa su prenoćili u riječkim i lovranskim obiteljima. Drugi dan smo ponovno radili u manjim skupinama i na plenumu. Dvodnevni je susret zaključen svečanom svetom misom. Salezijanska obitelj opet zajedno. Bilo je to predivno iskustvo, izazov i rast.
USS.HR: Vjerojatno ste imali i priliku surađivati s puno mjesnih koordinatora. Kako ste poticali razmjenu ideja i iskustava unutar udruženja?
ADRIANA ŽELE: Kao pokrajinski koordinator sudjelovala sam na 8. provincijalnom saboru Salezijanaca na Podsusedu od 30.06.do 03.07.1992. Bila sam prisutna na zboru hrvatskih vjernika laika od 16. do 18.10.1992. u Zagrebu. Sudjelovala sam na proslavi 75. Obljetnice salezijanskog djelovanja u Rijeci. Zajedno sa ostalim salezijancima suradnicima 1994. bili smo na hipodromu u Zagrebu sa svetim ocem Ivanom Pavlom II.
Organizirala sam za riječko područje korizmenu duhovnu obnovu u kući susreta riječke nadbiskupije u Lovranu za salezijance suradnike Župe Marije Pomoćnice, sv. Josip, sv. Ante iz Rijeke i sv. Juraj Lovran. Predavanje i razmatranje održao je don Niko Šošić.
U Splitu na Kmanu održali smo sastanak pokrajinskog vijeća na kojem smo dogovorili i predlagali datume i mjesta te teme za održavanje regionalnih kongresa te dogovorili fond suradnika. Radimo zajedno na brušenju salezijanskog identiteta, rađa se autonomija. Pokrajinsko vijeće je izabralo svog predstavnika za consultu Mirjanu Vučicu iz Splita.


USS.HR: Kakva je bila dinamika sa salezijancima i granom KMP? Jeste li zajednički razmjenjivali ideje i poticali suradnju ili je svaka grana djelovala za sebe?
ADRIANA ŽELE: Suradnja među različitim granama salezijanske obitelji bitna je i znakovita u projektu za spas mladeži i puka. Salezijanci i Kćeri Marije Pomoćnice su uvijek poticali suradnju i dijalog, bili su nam podrška i pomoć u promicanju primljene duhovne baštine. Sudjelovali smo zajedno na susretima, slavljima, molitvi, danima salezijanske obitelji, na hodočašćima i ostalim događanjima.
USS.HR: Možete li nam pričati o nekom projektu ili inicijativi koju ste osobito podržavali tijekom vašeg mandata i kako je utjecala na udruženje u hrvatskoj?
ADRIANA ŽELE: Organizirali smo hodočašće za sve salezijance suradnike u Torino “Don Boscovim stopama k Mariji Pomoćnici”. Hodočašće je vrlo uspješno vodio delegat za suradnike don Stjepan Bolkovac. Biti na izvoru i vidjeti don Boscova „mjesta“, velebnu baziliku na Colle don Bosco i u Torinu nezaboravno je i dragocjeno iskustvo za sve salezijance suradnike. Biti prisutan i gledati velika slova koja rese crkvu Marije Pomoćnice “Ovo je moja kuća, od nje će se širiti moja slava” sveto je mjesto na kojem smo tražili nadahnuće, snagu, odvažnost i ustrajnost za naše udruženje i za sve salezijance suradnike u hrvatskoj.


USS.HR: Kakva je bila suradnja članova u pokrajinskom vijeću? Jeste li nailazili na neke poteškoće te kako su izgledali vaši sastanci?
ADRIANA ŽELE: Suradnja u pokrajinskom vijeću je bila odlična. Osobno nisam naišla na nikakve poteškoće. Naši sastanci su uvijek bili kreativni i u obiteljskom ozračju. Nažalost, na neko vrijeme naše su aktivnosti morale stati jer je vihor rata zahvatio našu domovinu da je pokori i uništi na najokrutniji način. Stoga se naša aktivnost morala očitovati u velikoj solidarnosti, gostoprimstvu i bratskoj ljubavi prema tisućama prognanih i izbjeglih.
USS.HR: Gledajući unatrag, što smatrate najvećim uspjesima i izazovima koje ste doživjeli tijekom vašeg vodstva na pokrajinskoj razini i kako su ti elementi oblikovali udruženje (ako jesu)?
ADRIANA ŽELE: Gledajući unatrag prije 34 godine smatram da je najveći uspjeh ali i veliki izazov na pokrajinskoj razini bio novi pravilnik apostolskog života 1991. godine. Uz to, inicijativa promaknuća početnog i trajnog odgoja i pastorala je jedan od velikih uspjeha kao i naša samostalnost, suodgovornost te snažno poticanje na osobno zalaganje polazeći od nekih tipičnih don Boscovih iskustava, osjećaj pripadnosti i apostolski zanos.

Draga naša Adri, hvala Vam za Vaše vrijeme koje ste izdvojili za nas i ovaj naš razgovor 🙂