Hvaljen Isus i Marija! Evo, dragi moji, dobila sam i ja zadatak da napišem nešto o sebi i svojem iskustvu života kao salezijanka suradnica.
Ime mi je Slavica i živim u Rijeci. Moja je obitelj bila dosta pobožna. Postilo se, molilo, a Sv. Misa i vjeronauk bili su obvezni. Tada to nisam baš shvaćala, ali sam prihvaćala ta pravila. Baka je uvijek uza se imala krunicu i molila. Znala sam ju pitati što radi, a ona bi s osmijehom odgovorila: „Pozdravljam Gospu“. Tako sam i ja u svoje srce utisnula molitvu i zagovor našoj nebeskoj Majci.
U župi u kojoj sam odrastala, osim Sv. Mise i vjeronauka, nije bilo nekih većih druženja ni okupljanja, pa sam, kada sam se prije petnaest godina preselila u župu Marije Pomoćnice, ostala ugodno iznenađena. Igra i dječja vika odzvanjali su s igrališta, pogotovo ljeti dok je trajao oratorij. I u crkvi uvijek neka nova zbivanja. Bila sam oduševljena. U župi sam upoznala tetu Vinku koja me najprije pozvala, a zatim i nagovorila da s njom krenem na zbor. Nisam baš odmah pristala, jer me bilo strah. Slušajući kako predivno pjevaju na Sv. Misi nisam bila sigurna mogu li ja to. Ali, uvijek treba pokušati, a kažu da tko pjeva dva puta moli, pa sam tako i ja pokušala.
U zboru sam upoznala i moje drage prijateljice koje su salezijanke suradnice i one su me pozvale na sastanak suradnika. To mi se svidjelo, ali nisam bila sigurna je li to za mene. Razmišljala sam nije li pjevanje u zboru, pomaganje u crkvi, pečenje kolača za potrebe oratorija već dovoljan doprinos koji mogu dati u svojoj župnoj zajednici. No, s vremenom sam shvatila da je to samo ono što se može konkretno napraviti, a u meni je tinjala želja da to radim na poseban način: slijeće don Boscovu karizmu i živeći za mlade po uzoru na Krista Dobrog Pastira koji se brine i daruje za svoje stado. Nije mi bilo dovoljno samo „činiti“, htjela sam i „biti“, vođena iznutra salezijanskim duhom. I započela sam formaciju. Nakon dvije godine dala sam obećanje pred Vrhovnim Poglavarom, don Angelom Fernandezom Artimeom, koji je te godine bio u posjetu našoj župi. Bio je to za mene veliki događaj i moram priznati da sam bilo jako uzbuđena, jer dati obećanje znači posvetiti život „salezijanskoj stvari“. Danas mogu reći da sam radosna salezijanka suradnica i da sam zahvalna Bogu što me odabrao da djeci, mladima i svima kojima je to potrebno, mogu približiti Boga i Blaženu Djevicu Mariju. Ne nedostaje tu ni konkretnih stvari koje mi suradnici radimo: uključujemo se u razna događanja na razini župe, a posebno mi je kada za Sv. Nikolu moje prijateljice i ja radimo praline koje umotamo u ukrasne vrećice i onda iznenadimo mlade i one starije poslije zornice uz čaj i kolače.
Možda nije puno, ali znam da sve to radim od srca i hvala Gospodinu i mojoj nebeskoj Majci.
Eto, toliko od mene.
Lijepi pozdrav,
Slavica