Taj prekrasan osmjeh
Taj prekrasan osmjeh

Taj prekrasan osmjeh

Hvaljen Isus i Marija. Moje ime je Marin Skoklev, salezijanac suradnik u župi Marije Pomoćnice na Knežiji, suprug Elvire i otac Grete. Dopustite mi da podijelim s vama svoj suradnički poziv.

Draga braćo i sestre, razmišljajući šta bih vam mogao napisati, kako započeti, šta sve spomenuti… misli odlutaju i shvatim da je najbolje samo krenuti. Kao što ste mogli prethodno pročitati, knežijanac sam od malena. Iako sam rođen i kršten u župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu, moji roditelji su sa mnom i starijim bratom Brunom doselili na Knežiju kad sam imao nepune 2 godine. Moji prijatelji bi rekli da sam po prirodi „živahan“ dečko. Od malena su roditelji moju hiperaktivnost pokušavali umanjiti sportom ili nekom drugom aktivnosti, ali ništa to mene nije umaralo. Jednom zgodom, u svojoj nestašnoj igri, susjedu sam razbio auto kojeg je tri dana ranije kupio. Ne pitajte kako… Moja dinamičnost i zaigranost posebno se iskazala na salezijanskom dvorištu, u mojoj župi na Knežiji.

U crkvi sam bio aktivan od najranije dobi, sa svojih 6 godina žarko sam htio postati ministrant (u to vrijeme bio sam premali da bi posluživao kod oltara), ali na moj plač u sakristiji srca su omekšala i tako sam po prvi puta doživio TAJ PREKRASAN OSMIJEH. Osmijeh dječaka koji je bio presretan jer će ipak moći biti tako blizu svećeniku, u tako važnom trenutku kao što je sveta misa, i još pri tome i posluživati kod oltara. Kakva je to bila velika odgovornost za mene. Sjećam se da sam narednih nekoliko godina, kad god bi bio čips na obiteljskom stolu, imitirao svećenika i uživljen u toj ulozi dijelio čips ukućanima.

Kao dječak pamtim salezijansko dvorište kao najdinamičnije mjesto na kvartu. Ja sam uvijek imao osjećaj da kad kročim na salezijansko dvorište, ulazim u nešto drugačije. To drugačije je bilo toliko bolje, pozitivnije, veselije mjesto od ijednog kutka u mojem životu. Svaki puta kad bi došao na dvorište u oratorij igrati se sa prijateljima, ili došao na sastanak animatora, ministranata uvijek je bio taj prekrasan osmijeh na mojem licu. Osim na mojem licu, taj prekrasan osmijeh je bio i na drugim licima. Ta druga lica su naši Salezijanci. Ja nikada na salezijanskom dvorištu nisam vidio salezijanca koji se ne smije. Taj njihov osmijeh je meni uvijek bio izvor iz kojeg sam crpio duhovno bogatstvo, toliko sam milosti primio od Gospodina preko tog osmijeha, da se često pitam čime sam ja to zaslužio.

Kao salezijanski animator, u druženju sa mladima na različitim nacionalnim i međunarodnim susretima salezijanske mladeži, ja sam draga braćo i sestre sigurno 40 puta rekao ma ja ću biti salezijanac, ja ću biti kao don Bosco. Ja i sada kada razmišljam ne mogu dovoljno opisati te osjećaje. Taj duhovni polet, ta radost koju srce osjeti kada vidi kako svi oko tebe imaju TAJ PREKRASAN OSMIJEH, osmijeh sv. Ivana Bosca. Ja u svojem dosadašnjem skromnom životu nisam nigdje osjetio takav mir, takvu sigurnost kao što osjećam i dan danas na bilo kojem salezijanskom dvorištu. Smatram da je moj poziv za salezijanca suradnika izgrađen još kad sam bio dječak. Znao sam da nikada ne želim napustiti to dvorište, svoju župu i prijatelje. Iako trenutno kao salezijanac suradnik u svojoj župi nisam aktivan kao što sam bio kao mladić, te aktivnosti zamijenile su situacije iz svakodnevice. Pozvani smo od ranog jutra, u svojoj obitelji, susjedu na ulici, kolegi na poslu, gospođi iz trgovine, svakome pokloniti TAJ PREKRASAN OSMIJEH. Ja sam ga od sv. Ivana Bosca dobio iz razloga koje samo on i Gospodin znaju, i kao salezijanac suradnik s radošću ću ga nositi na svojem licu

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)