Dragi prijatelji,
primite moje najljepše i najsrdačnije čestitke u ovo uskrsno vrijeme.
U ovom nemirnom svijetu, potresenom ratovima i nemalim nasiljem, nastavljamo izjavljivati, proglašavati i naviještati da Isus jest Gospodin, kojeg je Otac uskrisio i koji ŽIVI. Silno nam je potrebna njegova Prisutnost u srcima spremnim da ga prime.
U isto vrijeme, mogao sam vidjeti sadržaj ovomjesečnog Biltena, uvijek bogatog i punog salezijanskog života, za što sam zahvalan onima koji ga ostvaruju. I dok sam čitao stranice, prije nego što sam napisao svoj pozdrav, naišao sam na prikaz mnogih salezijanskih mjesta u svijetu u koja je stigla Marija Pomoćnica.
Moram vam priznati da kad se nalazim unutar veličanstvene bazilike Marije Pomoćnice u Valdoccu, na ovom svetom mjestu gdje sve govori o Božjoj prisutnosti, o majčinskoj zaštiti naše Majke i don Bosca, teško mi je zamisliti kako su se te riječi koje je Pomoćnica navijestila don Boscu ostvarile: „odavde“ – iz ovog marijanskog hrama – „moja slava će se proširiti po cijelom svijetu.“ (Hic domus mea; inde gloria mea). Tako i jest.
Tijekom ovih deset godina kako obnašam službu vrhovnog poglavara posjetio sam stotine salezijanskih prisutnosti u svijetu gdje je Majka bila prisutna. Još jednom bih vam želio ispričati svoje posljednje iskustvo. Tijekom svog posljednjeg posjeta salezijanskim prisutnostima među narodom Xavante mogao sam „vlastitom rukom“ dotaknuti Božju providnost i dobro koje se nastavlja činiti tamo i koja nastavljamo činiti među svima nama.
Uspio sam posjetiti nekoliko sela i gradova u državi Mato Grosso. Bio sam u San Marcosu, u selu Fatima i Sangrandouro. Posjetili smo i druga mjesta oko ta tri velika središta, uključujući i mjesto gdje smo prvi puta stigli među narod Xavante. Narod je bio pogođen bolešću i prijetilo im je izumiranje, ali zahvaljujući pomoći tih misionara, njihovim lijekovima i dugogodišnjoj brižnoj prisutnosti među njima, bilo moguće doseći današnju stvarnost s više od 23.000 pripadnika naroda Xavante. To je Providnost, to je navještaj Evanđelja i ujedno hod s narodom i njegovom kulturom, sačuvanom danas kao nikad prije.
Imao sam priliku razgovarati s predstavnicima nekoliko civilnih vlasti i zahvalan sam za sve što možemo zajedno učiniti za dobro ovog naroda i drugih. U isto vrijeme, dopustio sam si da se prisjetim u jednostavnosti, ali s poštenjem i opravdanim ponosom, da su oni koji su pratili ovaj narod 130 godina, kao što je to Crkva u ovom slučaju učinila preko don Boscovih sinova i kćeri, vrijedni da ih gledamo s poštovanjem i obratimo pozornost na njihove riječi.
Učinili smo sve što smo mogli da se pridružimo glasovima koji traže zemlju za ove doseljenike. Obrana njihove zemlje i vjere koju žive među ovim narodima (u ovom slučaju Boi-Bororo) bila je uzrok mučeništva salezijanca Rodolfa Lukembeina i Indijanca Simaoa u Meruriju.
Vozeći se cestom stotinama kilometara, bio sam sretan kad sam vidio mnoge znakove koji su objavljivali: „Territorio de Reserva Indígena” (Rezervat autohtonog područja). Pomislio sam da je to najbolja garancija mira i blagostanja za te ljude.
A kakve veze ovo što opisujem ima s Marijom Pomoćnicom? Jednostavno, svake, jer teško je zamisliti cijelo jedno stoljeće salezijanske prisutnosti (SDB i FMA) među autohtonim Xavantesima bez prenošenja ljubavi prema majci našega Gospodina i našoj majci.
U San Marcosu, svi ili gotovo svi mještani, zajedno s našim gostima, zaključili su dan našeg dolaska procesijom i molitvom svete krunice. Slika Djevice bila je osvijetljena usred noći usred džungle. Hodočastili su stariji, odrasli, mladi i brojne majke koje su u košarama na ramenima nosile usnulu djecu. Nekoliko puta smo se zaustavili u različitim dijelovima sela. Nema sumnje da je Majka u tom trenutku, a nema sumnje i u mnogim drugim, prolazila kroz selo San Marcos i blagoslivljala svoje domorodačke sinove i kćeri.
Ne mogu znati je li don Bosco sanjao ovaj prizor Djevice usred sela Xavantesa. Ali nema sumnje da je u njegovom srcu postojala ta želja, za ovaj narod i za mnoge druge, i u Patagoniji, i u Amazoni, i na rijeci Paraguay…
I ta želja i taj misionarski san ostvaruju se u Amazoniji već 130 godina. Kao što sam napisao u komentaru na Strennu, žensko-majčinsko-marijanska dimenzija možda je jedna od najizazovnijih dimenzija don Boscova sna. Isus je taj koji mu daje učiteljicu, svoju Majku, koju „on mora pitati za Njegovo ime“; Ivica mora raditi „sa svojom djecom,“ a za kontinuitet sna u životu pobrinut će se „Ona,“ koja će ga držati za ruku do kraja njegovih dana, do trenutka u kojem će uistinu sve razumjeti.
U salezijanskoj karizmi u korist najsiromašnije, najpotrebitije i napuštene djece, dimenzija ophođenja s „ljubaznošću“, s blagošću i ljubavlju, kao i „marijanska“ dimenzija, neizostavni su elementi za one koji žele živjeti ovu karizmu. Bez Marije iz Nazareta govorili bismo o nekoj drugoj a ne o salezijanskoj karizmi, kao ni o don Boscovim sinovima i kćerima.
Na ovaj blagdan Marije Pomoćnice, 24. svibnja, u različito vrijeme, Marija Pomoćnica bit će prisutna u srcima svojih sinova i kćeri diljem svijeta, i u Tajvanu i u Istočnom Timoru, i u Indiji, i u Nairobiju (Kenija), i u Valdoccu, i u Amazoniji i u malom selu San Marcos, koje nije ništa za svijet, ali je cijeli svijet za ovaj narod koji je upoznao Pomoćnicu.
Sretan vam Marijin mjesec. Sretan blagdan Pomoćnice svima, od Valdocca po cijelom svijetu.