„’Oh! Koji je don Bosco sretnik! Njegov je put uvijek posut ružama! Ide naprijed vrlo smireno, bez ijedne brige, sve mu ide dobro.’ Ali nisu vidjeli trnje koje je razdiralo moje jadne noge. Ipak, nastavio sam.“ Svaki život isprepleten je trnjem i ružama, kao u poznatom don Boscovom snu o pergoli od ruža. Nada je snaga koja nas vodi naprijed unatoč trnju.
Dragi čitatelji, prijatelji Salezijanske obitelji i dobročinitelji koji pomažete don Boscovo djelovanje u svim situacijama i u svim kontekstima, šaljući vam misao putem Salezijanskog biltena odlučio sam se još malo zadržati na temi Nade, kao i prošli mjesec. Ovo nije samo radi kontinuiteta, nego prije svega zato što je to tema o kojoj treba govoriti, jer nam je svima prijeko potrebna. To je prihvaćanje Božje naklonosti u našim životima. Ali kada govorimo o Nadi, prije svega, podsjetimo se da je ona element duboke ljudskosti i jasan kriterij za tumačenje života, u svim religijama.
Nada je snažno povezana uz transcendentno i vjeru, ljubav i vječni život, ističe korejski filozof Byung-Chul Han. Radimo, proizvodimo i konzumiramo, naglašava ovaj filozof u svojim spisima, ali u tom načinu življenja nema nikakve otvorenosti prema transcendentnom, nema Nade.
Živimo u vremenu lišenom dimenzije slavljenja, iako smo okruženi stvarima koje nas zapanjuju. Vrijeme bez slavljenja je vrijeme bez Nade. Današnje društvo koje je fokusirano na potrošnju i rezultate predstavlja opasnost da nas učini nesposobnima za sreću, da se veselimo situaciji u kojoj se nalazimo. Čak i najteža situacija uvijek ima mrvice svjetla!
Nada nas tjera da vjerujemo u budućnost, jer transcendentnost je mjesto gdje najintenzivnije živimo Nadu. Češki književnik i političar Vaclav Havel, predsjednik Čehoslovačke u doba Baršunaste revolucije, koje se mnogi od nas sjećaju, nadu definira kao stanje duha, dimenziju duše.
Nada je usmjerenje srca koje nadilazi neposredni svijet iskustva; to je usidrenost negdje onkraj horizonta. Korijeni nade nalaze se negdje unutar transcendentnog i zato nije ista stvar imati Nadu i biti zadovoljan jer stvari idu dobro.
Kada govorimo o budućnosti mislimo na to što će se dogoditi sutra, sljedeći mjesec, za dvije godine. Budućnost je ono što možemo planirati, predvidjeti, kontrolirati i optimizirati. Nada je izgradnja jedne budućnosti koja nas spaja s onom budućnošću koja nikada ne prestaje, s transcendentnim, s Božanskom dimenzijom. Gajiti nadu je dobro za naša srca jer tako ulažemo energiju u izgradnju našeg puta u Nebo.
Riječ koju je don Bosco najviše izgovarao
Don Alberto Caviglia je napisao: „Pregledavajući stranice koje izvještavaju o don Boscovim riječima i govorima, nalazimo da je „Raj“ bila riječ koju je on ponavljao u svim okolnostima kao glavni pokretački argument za svako nastojanje oko dobra i svako podnošenje nevolja.“
„Komadić Neba sređuje sve!“ – ponavljao je don Bosco usred poteškoća. Čak se i u modernim školama menadžmenta uči da se pozitivan pogled na budućnost pretvara u životnu snagu.
Kad je, star i pognut, sitnim koracima prelazio preko dvorišta, oni koji su prolazili kraj njega uputili bi mu uobičajeni usputni pozdrav: „Kamo idemo, don Bosco?“ Nasmiješivši se, svetac je odgovarao: „U Raj.“
Don Bosco je silno inzistirao na ovome: Raj! Odgojio je svoje mlade da uvijek imaju viziju Raja u svojim srcima i pred očima. Svi znamo da možemo biti kršćani, čak i uvjereni kršćani, a opet ne vjerovati u Raj.
Don Bosco nas uči sjediniti naše ovdje i sada s onim poslije; i on to čini kroz krepost Nade.
Nosimo to u svojim srcima, otvorimo svoja srca ljubavi, svojoj ljudskosti koja utjelovljuje ono u što duboko vjerujemo.
Kada primite ovu kratku poruku u mjesecu studenom, živite ovu Nadu zajedno s našim svecima i sa svojim voljenim pokojnicima, poput skupine planinara povezanih užetom koje na jednom kraju izvire u našem svakodnevnom životu, a na drugom kraju je usidreno u Vječnosti.
Poput don Bosca, živimo kao da vidimo nevidljivo, hranjeni Nadom koja je Božja providna prisutnost. Samo oni koji su vrlo konkretni i čvrsti, kao što je bio don Bosco, mogu živjeti upirući svoj pogled u nevidljivo.
Don Stefano Martoglio, SDB