Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« (Iv 13, 7)
Crkva crpi svoj život iz Euharistije. Ova istina nije jednostavno izričaj svakodnevnog iskustva vjere, nego sažetak središnjeg otajstva Crkve. Na različite načine ona u radosti doživljava trajno ispunjenje obećanja: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Ali u svetoj Euharistiji, po pretvorbi kruha i vina u Gospodinovo tijelo i krv, ona se u prisutnosti raduje velikom radošću. Nakon Duhova, kad je Crkva započela svoje hodočašće prema nebeskoj domovini, božanski je Sakrament označavao protjecanje njenih dana, ispunjavajući ih i nadom. Drugi vatikanski koncil s pravom naviješta da je euharistijska žrtva “izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života”. “Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi Kruh. On po svom Tijelu, Duhom Svetim oživljenom i oživljavajućem, daje ljudima život.” Pogled je Crkve trajno usmjeren prema njenu Gospodinu, prisutnom o Oltarskom Sakramentu, u kojem ona otkriva potpuno očitovanje njegove neizmjerne ljubavi.
Crkva se rađa iz vazmenog otajstva. Upravo se stoga Euharistija, koja je na najizvrsniji način sakrament vazmenog otajstva, nalazi u središtu crkvenog života. To je jasno već iz prvih slika Crkve koje nam nude Djela apostolska: “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama” (2,42). “Lomljenje kruha” se odnosi na Euharistiju. Nakon dvije tisuće godina nastavljamo ostvarivati onu prvotnu sliku Crkve. I dok to činimo u euharistijskom slavlju, oči duše su okrenute Vazmenom trodnevlju: onome što se je dogodilo na Veliki četvrtak, za vrijeme Posljednje večere i nakon nje. Ustanova Euharistije sakramentalno je anticipirala događaje koji će se potom ostvariti, počevši od agonije u Getsemaniju. Nanovo vidimo Isusa kako izlazi iz Cenakuluma, odlazi s apostolima na drugu stranu potoka Cedrona te stiže u Maslinski vrt. U onom se Vrtu još uvijek nalaze veoma stara stabla masline. Možda su bili svjedoci onoga što se je u njihovoj sjeni dogodilo one večeri kad je Isus u molitvi proživljavao smrtnu tjeskobu “i bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju” (Lk 22,44). Krv, koju je malo prije u euharistijskom Sakramentu predao Crkvi kao piće spasenja, počinje se prolijevati. Njen izljev će se potom dovršiti na Golgoti, postajući instrument našega otkupljenja: “Krist se pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara… i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje” (Her 9,11–12).
…Mysterium fidei! – Tajna vjere!” Kada svećenik izgovori ili zapjeva ove riječi, vjernici uskliknu: “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.”
Ovim ili sličnim riječima Crkva, dok ukazuje na Krista u otajstvu njegove Muke, objavljuje također svoje vlastito otajstvo: Ecclesia de Eucharistia. Ako je darom Duha Svetoga Crkva rođena na dan Pedesetnice te se zaputila putovima ovoga svijeta, odlučujući trenutak njena oblikovanja zasigurno je ustanova Euharistije u Cenakulumu. Njen temelj i izvor je cijelo Vazmeno trodnevlje, a ono je kao sabrano, anticipirano i zauvijek “koncentrirano” u daru Euharistije. U tom daru Isus je Crkvi povjerio vječno posadašnjenje vazmenog otajstva. Njime je ustanovio otajstvenu “istodobnost” između onog Trodnevlja i protjecanja svih vjekova.
Ova nas misao dovodi do osjećaja velika i zahvalna divljenja. U vazmenom događaju i u Euharistiji koja ga kroz stoljeća posadašnjuje uistinu postoji velika “sposobnost”, u kojoj je sadržana cjelokupna povijest, kao primateljica milosti otkupljenja. Ovo divljenje treba uvijek prožimati Crkvu okupljenu u euharistijskom slavlju. Na osobit način mora pratiti služitelja Euharistije. Uistinu, on je onaj koji, zahvaljujući ovlasti koju mu dariva svećeničko ređenje, vrši čin posvećenja. On je onaj koji, ovlašću koja mu dolazi od Krista iz Cenakuluma, izgovara: “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje… Ovo je kalež moje krvi koja se za vas prolijeva…” Svećenik izgovara ove riječi ili radije svoja usta i svoj glas stavlja na raspolaganje Onomu koji ih je izgovorio u Cenakulumu i koji je htio da ih u svakom naraštaju u Crkvi ponavljaju oni koji ministerijalno sudjeluju u njegovu svećeništvu.
…“Gospodin Isus, one noći kad bijaše predan” (1 Kor 11,23), ustanovio je euharistijsku Žrtvu svoga tijela i svoje krvi. Riječi apostola Pavla vode nas do dramatičnih okolnosti u kojima je rođena Euharistija. Ona u sebi nosi neizbrisivo upisan događaj Gospodinove muke i smrti. No, nije mu samo prisjećanje, nego sakramentalno ponovno predstavljanje. Ona je žrtva Križa koja se ovjekovječuje kroz stoljeća. Ovu istinu dobro izražavaju riječi kojima narod, na latinskom obredu, odgovara na svećenikovu objavu “tajne vjere”: “Tvoju smrt, Gospodine, navještamo!”
Crkva je od Krista svoga Gospodina primila Euharistiju ne kao jedan dar, makar dragocjen među tolikim drugima, nego kao najizvrsniji dar, jer je dar njega sama, njegove osobe u njegovu svetom čovještvu, kao i njegova djela spasenja. Ona ne ostaje ograničena u povijesti budući da “sve ono što Krist jest, sve ono što je učinio i pretrpio za sve ljude, ima udjela u božanskoj vječnosti te stoga obuhvaća sva vremena”.
…Ovaj vid opće ljubavi euharistijskog Sakramenta utemeljen je na samim Spasiteljevim riječima. Ustanovljujući ga, nije se ograničio reći: “Ovo je moje tijelo”, “ovo je moja krv”, nego je dodao: “predano za vas… prolivena za vas” (Lk 22,19–20). Nije samo ustvrdio da je ono što im je davao blagovati i piti njegovo tijelo i njegova krv, nego je također tome pridodao žrtveni značaj, uprisutnjujući na sakramentalan način svoju žrtvu, koja će se nekoliko sati poslije ostvariti na Križu za spasenje svijeta. “Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvi Gospodnjom.” U darivanju svoje žrtve Crkvi Krist je također htio učiniti svojom duhovnu žrtvu Crkve, pozvanu da s Kristovom žrtvom prinese i samu sebe.
Euharistija se predstavlja kao vrhunac svih Sakramenata u dovođenju do savršenstva zajedništva s Bogom Ocem, po istovjetnosti s Jedinorođenim Sinom i po djelu Duha Svetoga. Ovu je istinu s oštrinom vjere izrazio čuveni crkveni pisac bizantske tradicije: u Euharistiji, “za razliku od svih drugih sakramenata, otajstvo [zajedništva] je tako savršeno da dovodi do vrhunca sva dobra: ovdje je konačan uvir svake ljudske želje jer tu postižemo Boga, a Bog se s nama združuje u najsavršenijem jedinstvu”. Upravo je stoga prikladno u duši gajiti trajnu želju za euharistijskim Sakramentom. “Nedjeljna je Euharistija – napisao sam – povlašteno mjesto gdje je zajedništvo trajno naviještano i hranjeno. Upravo po euharistijskom sudjelovanju dan Gospodnji postaje također dan Crkve koja tako na učinkovit način može izvršiti svoju ulogu sakramenta jedinstva.”
(Ecclesia de Eucharistia – Enciklika o Euharistiji i njenu odnosu prema Crkvi)
“Dobri pastir, pravo jelo,
smiluj nam se, janje bijelo,
daj nam hranu, svoje Tijelo,
brani, vodi stado cijelo
k strani žića blaženog.
Silni Bože, što nam jesti
na zemaljskoj daješ cesti:
daj nam gore s tobom sjesti,
među svece ti nas smjesti
u nebu kod stola svog.” Toma Akvinski)