“Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.« 38 Reče mu Pilat: »Što je istina?” ( Iv 18, 37-38)
Isus Krist čovjeku svakog vremena, također čovjeku naših dana, ide u susret istim riječima: “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” Te riječi sadrže u sebi temeljni zahtjev i također upozorenje. To je zahtjev poštenog odnosa prema istini, što je uvjet nepatvorene slobode. To je upozorenje da se izbjegava svaka prividna sloboda, svaka sloboda površna ili jednostrana, svaka sloboda koja ne bi prožimala svu istinu o čovjeku i o svijetu. I danas, nakon dva tisućljeća, Krist nam se pokazuje kao onaj koji donosi čovjeku slobodu utemeljenu na istini, kao onaj koji čovjeka oslobađa od onog što tu slobodu ograničuje, krnji, kao da je siječe u samom korijenu, u ljudskoj duši, u savjesti.
Nije li se sam Isus Krist, kad se kao sužanj pojavio pred Pilatovim sudom, na pitanje o optužbi što je protiv njega podigoše predstavnici Sinedrija odgovorio: “Ja sam se zato i rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.” Kao da je tim riječima što ih je u odlučnom trenutku izgovorio pred sucem još jednom potvrdio ono što je već bio rekao: “Upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi.”
Nije li se kroz tolika stoljeća i u tolikim naraštajima sve tamo od apostolskih vremena sam Isus Krist našao uz ljude koji su bili zbog istine suđeni, nije li on sam išao u smrt s ljudima koji su zbog istine bili osuđeni. Zar on ikad prestaje biti zastupnik i odvjetnik čovjeka koji živi “u Duhu i istini?” Kao što to ne prestaje biti pred Ocem, tako ne odustaje od toga u okvirima ljudske povijesti. Crkva sa svoje strane, usprkos svim slabostima koje su dio njezine ljudske povijesti, ne prestaje slijediti onoga koji reče: “ Ali dolazi čas – i već je tu – kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi. Bog je duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.” (Misli Ivana Pavla II za svaki dan u godini)
…žarka čežnja za Bogom posijana je u dubini ljudskog srca. Toga se snažno prisjeća liturgija Velikog petka kad nas, u molitvi za one koji vjeruju, poziva da molimo: “Svemogući vječni Bože, ti stvaraš u srcima ljudi potrebu da tebe traže i smirenje kad te nađu…”. Postoji dakle neki put koji čovjek po svojoj volji može prijeći: on započinje kad se razum obogati sposobnošću uzdizanja preko slučajnih stvari da bi se potom zaputio u beskonačno. “Svi ljudi teže znanju”, a predmet težnje je istina. Sam svakodnevni život pokazuje kolika težnja navodi svakoga od nas da mimo onoga što samo po čuvenju opažamo možemo spoznati kako stvari zaista stoje. U vidljivom svemiru jedino čovjek ima ne samo sposobnost znanja, nego on također zna da zna, te stoga upravlja duh prema pravoj istini stvari koja se pred njim pojavljuje… S pravom se kaže da je osoba dosegla zrelu dob samo onda kada, prema svojim snagama, može razlikovati istinu od laži stvarajući tako vlastiti sud o pravoj istini stvari.
Ne manje važnost od teorijskog ima praktično istraživanje: kažemo da je istraživanje istine upravljeno prema ispunjenju dobra. Osoba pak, ako se ponašala etički i djeluje prema slobodnoj i ispravnoj volji, stupa na put blaženstva i smjera prema savršenstvu. I u ovom slučaju riječ je o istini. Ako postoji pravo da čovjek bude poštovan na vlastitom traženju istine, onda još prije postoji ozbiljna moralna obaveza svakoga da traži istinu i da uz nju pristane kad je jedanput upozna. Vrednote, dakle, koje su izabrane i vlastitim snagama stečene, trebaju biti istinite jer samo istinite vrednote mogu usavršavati osobu i njezinu narav dovest do ostvarenja.
Čovjeku se istina od početka postavlja u pitanjima: Ima li život smisla? Kamo on smjera?…Je li smrt definitivni kraj postojanja ili postoji nešto drugo što je nadilazi, može li se polagati nadu u daljni život ili ne? Nitko ne može izbjeći ova pitanja, ni filozofi, ni običan čovjek. Od odgovora koji se na njih daju ovisi najvažniji dio istraživanja: može li se dogodit da se dopre do sveopće i apsolutne istine, ili ne? Kakva god bila istina po sebi, makar ne bila cjelovita, ako je autentična, ona se pokazuje kao sveopća i apsolutna. Što je istinito, mora biti uvijek i za sve istinito… Čovjek kreće na put istraživanja koje se u ljudskom smislu ne može završiti: to je istraživanje istine i neke osobe kojoj se može povjeriti. Kršćanska vjera dolazi mu u susret tako da mu nudi konkretnu mogućnost razmatranja dovršetka tog istraživanja. Kršćanska vjera uvodi čovjeka u red milosti tako da može biti dionikom Kristova otajstva, čijom snagom mu se nudi prava i prikladna spoznaja Jednog i Trojedinog Boga. Tako u Kristu Isusu, koji je sama Istina, vjera prepoznaje zadnji poziv koji se okreće prema ljudskom društvu, ne bi li tako mogla ispuniti ono što opaža kao žarku želju. … Što god ljudski razum “ne znajući” istražuje, to se samo po Kristu može pronaći: ono što se u njemu objavljuje jest “punina istine” svakog stvorenja koje je u njemu i po njemu stvoreno te tako u njemu ima i svoje postojanje. (Enciklika Fides et ratio)
»Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku, koji je stvoren na sliku i priliku Božju: istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina.« (Enciklika Sjaj istine)
Gospodine, Isuse, neprestano nas poučavaj istini da se snaga”u slabosti usavršuje”! Nauči nas ponovo ustati kad padnemo.