“Što mi valja činiti da dobijem život vječni?” Čovjek koji to pitanje postavlja u tom obliku, zbori li govorom još razumljivim današnjim ljudima? Nismo li mi naraštaj kojemu svijet i vremeniti napredak posve ispunja obzor života? Mi mislimo prije svega u zemaljskim kategorijama. Ako prelazimo granice našeg planeta, činimo to u cilju započinjanja međuplanetskih letova, u cilju prijenosa znakova drugim planetama i slanja kozmičkih sonda prema njima.
Sve je to postalo sadržajem naše moderne civilizacije. Znanost je zajedno s tehnikom na neusporediv način otkrila mogućnosti čovjeka glede tvari, a uspjela je zavladati unutarnjim svijetom njegove misli, njegovih sposobnosti, njegovih nagnuća, njegovih strasti. Ali, istodobno, jasno je da, kad se stavimo pred Krista, kao On postane povjerenikom upita naše mladosti, ne možemo ne postaviti pitanje drugačije nego mladić iz Evanđelja: “ Što mi valja činiti da dobijem život vječni?” Svako drugo pitanje o smislu i vrijednosti našeg života bilo bi, pred Kristom, nedostatno i nebitno.
Krist nije samo “dobri učitelj” koji pokazuje putove života na zemlji; on je svjedok konačne namjene koju čovjek ima u samome Bogu. On je svjedok čovjekove besmrtnosti. Evanđelje, koje je on naviještao svojim glasom, konačno je zapečaćeno Križem i Uskrsnućem: “Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire, smrt više nema moći nad njim”. U svom Uskrsnuću Krist je postao i trajnim znakom protuslovlja pred svim naumima koji nisu sposobni odvesti čovjeka onkraj granice smrti. Oni dapače tom granicom zatvaraju svaki čovjekov upit o vrijednosti i smislu života. Pred svim tim naumima, svjetonazorima i ideologijama Krist neprestano ponavlja: “Ja sam uskrsnuće i život!”
Želiš li dakle, dragi brate i draga sestro, govoriti s Kristom prijanjajući uz svu istinu njegova svjedočanstva, moraš s jedne strane “ljubiti svijet” – budući da je “Bog toliko ljubio svijet da je predao jedinorođenog Sina svoga”, a ujedno treba da stekneš unutarnju odvojenost spram te bogate i zanosne stvarnosti koja se zove “svijetom”. Treba da se odlučiš postaviti pitanje o vječnom životu. “Jer prolazi obličje ovoga svijeta” i svatko od nas podložan je tom prolasku.Čovjek se rađa u perspektivi dana svoje smrti…
I sve to čime čovjek nadvladava svijet ne samo da opravdava upit o vječnom životu, nego ga dapače čini prijeko nužnim. To isto pitanje postavljaju ljudi ne samo unutar kršćanstva, nego i izvan njega. Vi trebate da nađete i hrabrosti da postavite to pitanje kako ga je postavio mladić u Evanđelju. Kršćanstvo nas uči razumjeti vremenitost iz perspektive Kraljevstva Božjega, iz perspektive vječnog života. Bez nje vremenitost, pa i najbogatija, ne donosi čovjeku ništa drugo do neizbježne nužnosti smrti. (Mladi i nada, 1985)
“Sjeti se da ćeš se na kraju naći pred Bogom s cijelim svojim životom, da ćeš pred Njegov sud ponijeti odgovornost za sve svoje čine, da će ti biti suđeno ne samo po tvojim činima i riječima nego i po tvojim mislima, čak i onim najskrovitijim.” Može se reći da su ovakve propovijedi , koje su savršeno odgovarale sadržaju Objave u Starom i Novom zavjetu, duboko prodirale u intimni svijet čovjekov. Potresale su mu savjest, bacale ga na koljena, vodile do rešetki ispovjedaonice, imale su duboko spasenjsko djelovanje.
Čovjek je slobodan i stoga i odgovoran. Njegova odgovornost je osobna i društvena, to je odgovornost pred Bogom…
…Zapravo, čovjek ove civilizacije postao je slabo osjetljiv na posljednje stvari. S jedne strane, u korist takve neosjetljivosti rade sekularizacija i sekularizam, čega je posljedica konzumističko držanje usmjereno na uživanju zemaljskih dobara. S druge strane, tome su u određenoj mjeri pridonijeli zemaljski pakli što nam ih je donijelo stoljeće koje se bliži kraju. Nakon iskustva koncentracijskih logora, gulaga, bombardiranja, da ne spominjem prirodne katastrofe, može li čovjek očekivat još nešto gore od svijeta, još veća poniženja i prijezir? Jednom riječju pakao? Tako je dakle eshatologija postala strana suvremenom čovjeku, osobito u našoj civilizaciji. Ipak, to ne znači da mu je postala sasvim strana vjera u Boga, kao Vrhovnu Pravdu: to jest očekivanje Nekoga tko će na kraju znati reći istinu o dobru i zlu ljudskih čina i znat će nagraditi dobro, a kazniti zlo. Nitko drugi, samo On će to znati učiniti…
Ljubav je ta koja sudi. Bog, koj je Ljubav, sudi po ljubavi. Ljubav je ta koja traži očišćenje prije nego čovjek bude spreman za sjedinjenje s Bogom koje je njegov konačni poziv i njegova sudbina. … Crkva nikad nije izgubila svoju eshatološku svijest. Nije prestala voditi ljude u vječni život. Kad bi to prestala činiti, više ne bi bila vjerna svom pozivu, Novom zavjetu što ga je Bog s njom sklopio u Isusu Kristu. (Prijeći prag nade)
A Krist kaže: “Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će; tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti zauvijek!”