“Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!” (Lk 24, 5-6)
… Sveti Pavao ističe tijesnu i duboku vezu između dara Duha Svetoga i kreposti nade. “Nada – kaže on u Poslanici Rimljanima – ne postiđuje, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5). Da: upravo dar Duha Svetoga, ispunjajući naše srce ljubavlju Božjom i i čineći nas u Isusu Kristu djecom Božjom (usp. Gal 4,6), pobuđuje u nama određenu nadu da “nas ništa neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8,39).
Zbog toga, Bog koji se otkrio u “punini vremenâ” u Isusu Kristu doista je “Bog nade”, koji ispunja vjernike radošću i mirom, čineći da izobiluju “u nadi snagom Duha Svetoga” (Rim 15,13). Kršćani su zato pozvani biti u svijetu svjedocima tog radosnog iskustva, “uvijek spremni na odgovor svakomu tko zatraži obrazloženje nade” koja je u njima (1 Pt 3,15).
Kršćanska nada vodi k ispunjenju nade koju je Bog probudio u izraelskom narodu, i koja nalazi svoj izvor i pravi uzor u Abrahamu, koji “povjerova protiv svake nade da postane ocem naroda mnogih” (Rim 4,18). Potvrđena u tijesnom savezu Gospodina s njegovim narodom po Mojsiju, nada Izraelova bila je uvijek, u tijeku stoljećâ, iznova poticana propovijedanjem proroka. Ona se je konačno usredotočila na obećanje o eshatološkom izlijevanju Duha Božjega na Mesiju i na cijeli narod (usp. Iz 11,2; Ez 36,27).
U Isusu se to obećanje ispunja. On nije samo svjedok nade koja se otvara pred onim koji postaje njegov učenik. On je sam, u svojoj osobi i u svom spasenjskom djelu, “naša nada” (1 Tim 1,1), jer naviješta i ostvaruje Kraljevstvo Božje. “Velika povelja” toga Kraljevstva sastavljena je od blaženstava (Mt 5,3-12). “Blaženstva uzdižu našu nadu prema nebu kao prema novoj obećanoj zemlji, zacrtavajući joj put kroz kušnje koje čekaju Isusove učenike” (KKK, 1820).
Uspostavljen u Uskrsnuću kao Krist i Gospodin Isus postaje “živa duša” (1 Kor 15,45), i vjernici, kršteni u njemu vodom i Duhom “nanovo su rođeni za životnu nadu” (1 Pt 1,3). Sada je dar spasenja, po Duhu Svetom, zapečaćen i zalog je punog zajedništva s Bogom kojemu nas Krist vodi. Duh Sveti je bio – čitamo u Poslanici Titu – “bogato izliven na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da, opravdani njegovom milošću, budemo, po nadi, baštinici života vječnoga (Tit 3,6-7).
Također prema drugim crkvenim ocima, Duh Sveti je “dar koji nam širi savršenu nadu”. On je doista, kaže sveti Pavao, “susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi ” (Rim 8,16-17).
Kršćanski život raste i dozrijeva do svoje punine počevši od tog spasenjskog “već” koji je život djece Božje u Kristu, nama priopćen po Duhu Svetomu. Iz iskustva toga dara, ona teži s pouzdanom ustrajnošću prema “ne još” i “još više”, koje nam je Bog obećao i dat će na kraju vremena. Kako doista tumači sveti Pavao, ako je netko zaista dijete, onda je on i baštinik svega onoga što pripada Ocu s Kristom, “prvorođencem među mnogom braćom” (Rim 8,29). “Sve što ima Otac, moje je”, tvrdi Isus (Iv 16,15). Stoga nas On, priopćujući nam svoga Duha, čini baštinicima Očevim i dariva nam već sada jamstvo i prvenstvo. Ta božanska stvarnost je neiscrpiv izvor kršćanske nade.
Crkveni nauk shvaća nadu kao jednu od tri bogoslovne kreposti, koju Bog izlijeva po Duhu Svetom u srce vjernika. Ona je ta krepost “po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga” (KKK, 1817).
Daru nade “treba posvetiti osobitu pozornost, posebno u naše doba, kada mnogi ljudi – također ne malo kršćana – koji su rastrgani između obmane i mita neograničene sposobnosti samootkupljenja ili samoostvarivanja te kušnji pesimizma u iskustvu čestih razočaranja i poraza” (Insegnamenti XVI/2 /1991/, str. 27).
Mnoge opasnosti izgleda da prijete budućnosti čovječanstva i mnoge nesigurnosti otežavaju osobne sudbine, i nerijetko im se teško oduprijeti. Također krize smisla postojanja i zagonetka boli i smrti trajno kucaju na vrata srca naših suvremenika.
Poruka nade koja dolazi od Isusa Krista rasvjetljuje taj gusti obzor nesigurnosti i pesimizma. Nada nas podupire i štiti u dobrom boju vjere (usp. Rim 12,12). Ona se hrani molitvom, a osobito moljenjem “Očenaša”, koji je “sažetak svega što nam ufanje daje željeti” (KKK, 1820).
Danas nije dovoljno probuditi nadu u nutrinu pojedinih savjesti; treba zajedno prijeći prag nade.
Nada, doista, ima u stvari – kako bismo imali priliku produbiti – zajednički i društveni doseg, tako da se ono što Apostol kaže u vlastitom i izravnom smislu za Crkvu, može u širem smislu primijeniti na poziv cijeloga čovječanstva: “Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste pozvani na jednu nadu svog poziva” (Ef 4,4).
(Papina opća audijencija u srijedu 11. studenoga 1998.)
… osjećaj iščekivanja ispunjava srca kršćana i cijele Crkve. To je iščekivanje puno nade. Pripremamo se za doček Krista koji nam dolazi kao Spasitelj svijeta. Znamo da dolazi s duhovnom snagom, sposobnom preobraziti i obnoviti svemir. Zbog toga smo sigurni da naša nada neće biti razočarana: sam Krist jamči njezino konačno ispunjenje. Međutim, želi da aktivno sudjelujemo u događaju koji se ima zbiti s njegovim dolaskom na svijet: želi da i mi surađujemo u Otkupljenju. Vjernik sve očekuje od Krista i, unatoč tome, obvezuje se kao da sve ovisi o njemu. To je nada koja mora potaknuti kršćanina u svakodnevnom nastojanju da se drži evanđeoskih vrijednosti. (…) Svijet je žedan nade. Osjeća se potlačenim zbog mnogih zala, pogođenim brojnim kušnjama. Posvuda vidimo dramu bijede i tragedije izazvane ljudskim strastima. Rivalstvo, ratovi, sukobi svih vrsta prepreka su želji za mirom. Zahtjevi za pravednom raspodjelom bogatstva sudaraju se s otporom arogancije i sebičnosti. Svećenik, čovjek nade, potaknut će sve napore dobre volje, ali nadasve će težiti da oko sebe razvije nadu koja ne postiđuje (Rim 5,5), odnosno onu koja se okreće Kristu i od njega očekuje sve. (Badnjak 1989. Angelus u podne)
O, Marijo, pokaži se našom Majkom, Majkom jedinstva i nade, dok ti u zajedništvu s čitavom Crkvom i dalje kličemo:”Majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše!”