„Ti ćeš dovršiti djelo koji započinjem; ja ću napraviti skice, ti ćeš dodati boje“ (Don Bosco)
Dragi prijatelji i čitatelji, članovi Salezijanske obitelji,
u ovomjesečnom pozdravu usredotočit ću se na jedan vrlo važan događaj koji salezijanska Družba trenutno živi, a to je 29. opći sabor (GK29). Ovaj susret, najvažniji koji Družba može doživjeti, događa se svakih šest godina.
U našim životima događaju se mnoge stvari i mnoge važne događaje donosi nam i ova jubilarna godina. Međutim, želio bih se usredotočiti na ovo jer, iako izgleda daleko od nas, tiče se svih nas.
Don Bosco, naš Utemeljitelj, bio je svjestan da neće sve završiti s njim, već da će njegovo putovanje biti tek početak jednog dugog putovanja. Jednog dana 1875., u dobi od šezdeset godina, rekao je don Giuliju Barberisu, jednom od svojih najbližih suradnika: „Ti ćeš dovršiti djelo koje započinjem; ja ću napraviti skice, ti ćeš dodati boje“ […] Ja ću napraviti grubu skicu Družbe i prepustiti onima koji dolaze poslije mene zadatak da je uljepšaju.“
Tom radosnom i proročkom izjavom don Bosco je ocrtao put kojim smo svi pozvani ići. Najviši oblik toga je upravo ono što se trenutno održava u Valdoccu: opći sabor don Boscovih salezijanaca.
Proročanstvo sa slatkišima
Današnji svijet nije don Boscov svijet, ali postoji zajednička karakteristika: ovo je vrijeme velikih promjena. Don Boscov pravi cilj bio je potpuna, uravnotežena i odgovorna humanizacija (njegovih dječaka) u materijalnoj i duhovnoj komponenti. Brinuo se o ispunjavanju „unutarnjeg prostora“ dječaka, o formiranju „dobro odgojenih umova“ i „poštenih građana“. U ovome je danas relevantniji nego ikada. Današnji svijet treba don Bosca.
Prije svega, svi moraju odgovoriti na vrlo jednostavno pitanje: „Želiš li običan život ili želiš promijeniti svijet?“ No, možemo li i danas govoriti o ciljevima i idealima? Kad prestane teći, rijeka postaje močvara. A tako i čovjek.
Don Bosco nikada nije prestao hodati. Danas on to čini našim nogama.
Imao je uvjerenje o mladim ljudima: „Ovaj najosjetljiviji i najdragocjeniji dio ljudskog društva, na kojem se temelje nade u sretnu budućnost, nije sam po sebi izopačene prirode… jer ako se ponekad dogodi da su već u toj dobi pokvareni, to je prije zbog nepromišljenosti, a ne zbog krajnje zlobe. Ovi mladi ljudi stvarno trebaju ruku pomoći, koja brine o njima, njeguje, usmjerava…“
Godine 1882., na konferenciji suradnika u Genovi: „Povlačenjem, podučavanjem i odgojem mladih koji su u opasnosti, čini se dobrobit cijelom građanskom društvu. Ako su mladi dobro odgojeni, s vremenom ćemo imati bolju generaciju.“ To je kao da kažete: samo odgoj može promijeniti svijet.
Don Bosco je imao gotovo zastrašujuću sposobnost vizije. Nikada nije govorio „do sada“, već uvijek „od sada“.
Guy Avanzini, ugledni sveučilišni profesor, ponavljao je: „Pedagogija dvadeset i prvog stoljeća bit će salezijanska ili je neće biti.“
Jedne večeri 1851. godine, don Bosco je s prozora na prvom katu bacio šaku slatkiša među dječake. Provalila je velika radost, a jedan dječak, ugledavši ga nasmiješenog na prozoru, doviknuo je: „O, don Bosco, kad bismo mogli vidjeti cijeli svijet prepun ovakvih oratorija!“
Don Bosco je uperio svoj mirni pogled u nebo i odgovorio: „Tko zna, možda će doći dan kada će djeca oratorija doista biti raširena po cijelom svijetu.“
Gledati daleko naprijed
Ali što je opći sabor? Zašto trošiti ove retke na temu koja se tiče specifično salezijanske Družbe?
Konstitucije don Boscovih salezijanaca u članku 146. definiraju opći sabor na sljedeći način: „Opći sabor (Generalni kapitul) je glavni znak jedinstva Družbe u njezinoj različitosti. To je bratski susret u kojem salezijanci provode zajedničko promišljanje kako bi ostali vjerni evanđelju i utemeljiteljevoj karizmi te osjetljivi na potrebe vremena i mjesta.
Preko općeg sabora cijela Družba, otvarajući se vodstvu Duha Gospodnjeg, nastoji u određenom povijesnom trenutku spoznati volju Božju za bolje služenje Crkvi.“
Opći sabor stoga nije privatni događaj za posvećene salezijance, već vrlo važan susret koji se tiče svih nas, koji dotiče cijelu Salezijansku obitelj i one koji nose don Bosca u sebi, jer u središtu svega su ljudi, poslanje, don Boscova karizma, Crkva i svaki od nas, svaki od vas.
U središtu je vjernost Bogu i don Boscu, u sposobnosti da se vide znakovi vremena i različitih mjesta. Vjernost je kontinuirano kretanje, obnavljanje, sposobnost da se gleda daleko naprijed i da se pritom ostaje čvrsto na zemlji.
Iz tog razloga, oko 250 subraće salezijanaca okupilo se iz cijeloga svijeta kako bi molili, razmišljali, razmjenjivali iskustva i gledali daleko naprijed… u vjernosti don Boscu.
Potom, nakon što izgrade zajedničku viziju, izabrat će novog vrhovnog poglavara, don Boscovog nasljednika, i njegovo Generalno vijeće.
Dragi prijatelju i prijateljice koji ovo čitate, ovaj sabor nije nešto što se tebe ne tiče, već dio tvog života i tvoje „naklonosti“ prema don Boscu. Zašto ti to govorim? Jer ti sve to pratiš svojom molitvom. Molitva Duhu Svetome koja pomaže svim sudionicima sabora da spoznaju volju Božju za bolje služenje Crkvi.
Mislim… ne, siguran sam, da će 29. opći sabor biti sve ovo: iskustvo Boga koje će nam pomoći da „raščistimo“ neke dijelove skice koju nam je don Bosco ostavio, kao što se to uvijek činilo na svim općim saborima u povijesti Družbe, uvijek vjerni njegovu planu.
Siguran sam da i danas možemo biti prosvijetljeni da budemo vjerni Gospodinu Isusu u vjernosti izvornoj karizmi, s licima, glazbom i bojama današnjice.
Nismo sami u ovom poslanju te znamo i osjećamo da će Marija, naša Majka i Pomoćnica kršćana, Pomoćnica Crkve i uzor vjernosti, poduprijeti sve naše korake.