Nije svejedno slaviti opći sabor na ovom ili onom mjestu. Naravno, budući da smo u Valdoccu, u „kolijevci karizme“, imamo priliku ponovno otkriti početke naše povijesti i izvornost koja čini srce našeg identiteta kao posvećenih osoba i apostola mladih.
U ovom „drevnom“ okruženju Valdocca, gdje sve govori o našem podrijetlu, gotovo sam dužan sjetiti se tog prosinca 1859. godine kada je don Bosco donio nevjerojatnu odluku, jedinstvenu u povijesti: osnovati redovničku zajednicu s nekoliko dječaka.
Pripremio ih je, ali su bili još vrlo mladi. „Već dugo razmišljam o osnivanju Družbe. Sada je došlo vrijeme da se bacimo na posao“, jednostavno je objasnio don Bosco. „Uistinu, ova se Družba ne rađa sada: ona je već postojala kroz onaj skup Pravila kojih ste se uvijek tradicionalno pridržavali… Sada je stvar kretanja naprijed, da se Družba uspostavi prema normalnom obrascu i prihvate njena Pravila. Ali znajte da će samo oni koji nakon ozbiljnog promišljanja žele položiti zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti u dogledno vrijeme biti primljeni… Dat ću vam tjedan dana da razmislite o tome.“
Na izlasku sa sastanka zavladala je neobična tišina. Zatim, kada su konačno počeli govoriti, bilo je očito da je don Bosco bio u pravu što je krenuo polako i razborito. Neki su ispod glasa mrmljali da ih don Bosco želi učiniti fratrima. Cagliero je dugim koracima koračao dvorištem, obuzet proturječnim osjećajima.
No, kod većine je prevagnula želja da se „ostane s don Boscom“. Cagliero je bio taj koji je izgovorio povijesnu rečenicu: „Fratar ili ne fratar, ja ostajem s don Boscom.“
Na „pristupnoj ceremoniji“, koja je održana navečer 18. prosinca, bilo ih je sedamnaest.
5. rujna 1877. u Lanzo Torineseu, don Bosco je sazvao prvi opći sabor. Sudjelovalo je dvadeset i troje sudionika, a Sabor je trajao puna tri dana.
Danas, na 29. općem saboru, ima 227 sabornika, odnosno članova sabora, koji su došli iz cijeloga svijeta kako bi zastupali sve salezijance.
Na otvaranju prvog općeg sabora don Bosco je rekao našoj subraći: „Božanski Spasitelj kaže u svetom Evanđelju da ‘gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, tu sam i ja među njima’. Nemamo druge svrhe ovih okupljanja osim veće slave Božje i spasenja duša otkupljenih Predragocjenom Krvlju Isusa Krista. Tako možemo biti sigurni da će Gospodin biti među nama i da će voditi stvari tako da će se svi osjećati spokojno.
Promjena epohe
Evanđeoski redak: „Pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati“ (Mk 3,14-15) govori nam da Isus bira i poziva one koje želi. Među njima smo i mi. Kraljevstvo Božje je prisutno i ova prva Dvanaestorica su primjer i model za nas i naše zajednice. Dvanaestorica su bili obični ljudi, s vrlinama i slabostima. Nisu tvorili zajednicu čistih ljudi, pa čak ni jednostavnu grupu prijatelja.
Oni znaju, kao što je papa Franjo rekao, da „živimo u promjeni epoha, a ne u epohi promjena.“ U Valdoccu ovih dana vlada atmosfera pojačane svijesti. Sva braća osjećaju da je ovo trenutak velike odgovornosti.
U životu većine subraće, u provincijama i Družbi ima mnogo pozitivnih stvari, ali to nije dovoljno i ne može služiti kao „utjeha“, jer vapaj svijeta sa svojim velikim i novim oblicima siromaštva i svakodnevnim borbama tolikih ljudi – ne samo siromašnih nego i jednostavnih i marljivih ljudi – glasno se diže kao poziv u pomoć. Sve su to pitanja koja nas moraju provocirati i prodrmati i ne ostaviti na miru.
Uz pomoć konzultacija obavljenih u našim provincijama, vjerujemo da smo identificirali glavne razloge za zabrinutost s jedne strane i znakove vitalnosti naše Družbe s druge strane, uvijek razmatrane u svjetlu specifičnih kulturnih obilježja svakog pojedinog konteksta.
Tijekom sabora predlažemo da se usredotočimo na to što za nas znači biti istinski salezijanac zaljubljen u Isusa Krista, jer, ako to nismo, onda ćemo nuditi dobre usluge, činit ćemo dobro ljudima i pomoći ćemo, ali nećemo ostaviti dubok trag.
Isusovo poslanje se nastavlja i vidljivo je u današnjem svijetu po nama, Njegovim izaslanicima. Posvećeni smo da gradimo velike prostore svjetla za današnji svijet, da budemo proroci. Bog nas je posvetio i postavio nas ovdje da idemo stopama njegova ljubljenoga Sina Isusa, da živimo kao ljudi koje je Bog uistinu „pobijedio“. Stoga još jednom ono bitno u potpunosti počiva na vjernosti Družbe Duhu Svetomu, da živimo, u don Boscovom duhu, salezijanski posvećeni život usredotočen na Isusa Krista.
Apostolska vitalnost, kao i duhovna vitalnost, očituje se našim zalaganjem za mlade, za djecu, koja žive u najrazličitijim oblicima siromaštva; stoga ne možemo stati samo na ponudi odgojnih usluga. Gospodin nas poziva da odgajamo evangelizirajući, da donosimo Njegovu prisutnost i pratimo njihove živote s prilikama za budućnost.
Pozvani smo tražiti nove modele prisutnosti, nove izraze salezijanske karizme u ime Božje. To treba činiti u zajedništvu s mladima i sa svijetom, kroz „cjelovitu ekologiju“, u izgradnji digitalne kulture u svjetovima u kojima žive mladi i odrasli.
Postoji jaka želja i očekivanje da ovo bude hrabar opći sabor, na kojem se stvari iznose, bez da se gube u ispravnim, dobro upakiranim frazama, koje ne dotiču naš život.
Nismo sami u ovoj misiji. Znamo i osjećamo da je Djevica Marija uzor vjernosti.
Lijepo je vratiti se mislima i srcem na dan svetkovine Bezgrešnog začeća 1887. godine, kada je don Bosco, dva mjeseca prije svoje smrti, rekao nekim salezijancima koji su ga ganuti gledali i slušali: „Do sada smo hodali sa sigurnošću. Ne možemo pogriješiti; Marija je ta koja nas vodi.“
Vodi nas Marija Pomoćnica, don Boscova Gospa. Ona je Majka svih nas i ona je ta koja u ovom trenutku 29. općeg sabora ponavlja ono što je rekla u Kani Galilejskoj: „Što god vam rekne, učinite.“
Neka nas naša Majka Pomoćnica prosvijetli i vodi, kao što je činila s don Boscom, da budemo vjerni Gospodinu i da nikada ne razočaramo mlade, osobito one najpotrebnije.