Poniznost i ljubav u odgoju i evangelizaciji mladih
U 14. poglavlju Evanđelja po Luki nalazimo izvještaj u kojem Isus prihvaća poziv na objed u kući istaknutog farizeja. Isus ulazi u prostor prepun društvenih kalkulacija i površnog vjerskog poziranja, gdje večera zapravo postaje predstava ljudskih ambicija, gdje se gosti bore za pozicije koje odražavaju njihov percipirani status i važnost.
Isus, uvijek oštar promatrač ljudske prirode, pretvara ovaj trenutak društvenog manevriranja u duboku pouku o samim temeljima kršćanskog učeništva.
Pokušajmo razumjeti što ova situacija govori nama koji smo posvećeni odgoju i evangelizaciji mladih. Koliko se često i mi nalazimo uvjetovani određenim osobinama koje Isus spominje: suptilno natjecanje za priznanje i utjecaj; želja da se prikažemo najbolji od svih. Vjerujem da je objed kod farizeja ogledalo za naše službe i pastoral, izazivajući nas da preispitamo svoje motivacije, metode i svakodnevne izbore.
Problem: Lažne iluzije istaknutosti
Isus primjećuje kako gosti biraju prva mjesta, otkrivajući temeljnu ljudsku tendenciju koja nadilazi bonton za vrijeme obroka. Ova utrka za prvim mjestima razotkriva ono što bismo mogli nazvati „iluzijom istaknutosti“ – lažno uvjerenje da se naša vrijednost i učinkovitost mjere priznanjem, statusom i počastima koje nam drugi iskazuju.
Ova je iluzija ujedno i zamka za nas odgojitelje uključene u rad s mladima. To je iskušenje koje se manifestira na brojne načine. Možemo se naći u potrazi za priznanjem od roditelja, priznanjem administratora ili zahvalnošću učenika. Možemo se nesvjesno natjecati s kolegama za etiketu „najučinkovitijeg odgojitelja“ ili reputaciju „animatora mladih kojeg svi vole“. Želja za isticanjem može se suptilno infiltrirati u naše poslanje, pretvarajući ono što bi trebalo biti nesebično služenje u „izvedbu“, slijeđenje vlastitog plana.
Ne zaboravimo da je iluzija istaknutosti posebno opasna u radu s mladima jer oni, koji posjeduju izraženu osjetljivost za autentičnost, odmah percipiraju kada ih odrasli koriste kao sredstvo za osobnu potvrdu umjesto da istinski ulažu u njihov cjeloviti rast. Kada djelujemo iz iluzije istaknutosti, nehotice učimo mlade da su odnosi transakcijski i utilitarni; da se ljubav mora zaslužiti kroz djelovanje; i da su drugi odskočna daska za naše osobne ambicije.
Prva lekcija: Odabrati posljednje mjesto
Isusova uputa da zauzmemo najniže mjesto umjesto da pretpostavljamo čast predstavlja više od društvene strategije – zahtijeva temeljnu reorijentaciju srca. Prava poniznost nije samoponižavanje ili lažna skromnost, već točno razumijevanje vlastitog položaja pred Bogom i u odnosu na druge.
U odgojnim i pastoralnim okolnostima, odabrati posljednje mjesto znači pristupati mladima bez pretpostavke da nam naša dob, iskustvo ili položaj automatski daju autoritet ili poštovanje. To znači biti spreman učiti od njih, biti iznenađen njihovim uvidima i prepoznati kada nemamo sve odgovore. Ova poniznost stvara prostor za izgradnju autentičnih odnosa.
Kada odaberemo posljednje mjesto, pokazujemo mladima što znači živjeti bez stalne potrebe za vanjskom potvrdom, nešto što je danas vrlo uobičajeno u doba društvenih mreža. Pokazujemo da naš identitet i vrijednost ne ovise o priznanju ili uspjehu, već proizlaze iz našeg odnosa s Bogom, što donosi zdrave izbore u korist drugih. To postaje posebno snažno za adolescente, koji su često zarobljeni u ciklusima tjeskobe zbog uspjeha i uspoređivanja s vršnjacima.
Druga lekcija: Praktična ljubav
Isus zatim prelazi s komentiranja osobne poniznosti na prijedlog strukturne ljubavi: pozivanje „siromašnih, sakatih, hromih, slijepih“ umjesto onih koji nam mogu uzvratiti predstavlja radikalno preispitivanje odnosa – temeljenih na davanju, a ne na razmjeni.
Prečesto naša energija i pažnja gravitiraju prema mladima s kojima je lakše komunicirati, koji bolje reagiraju na naše napore, ili koji nas čine uspješnima. Prirodno ulažemo u odnose koji pružaju pozitivne povratne informacije i vidljive rezultate.
Isus nas poziva na potpuno drugačije razmišljanje. On nas izaziva da tražimo one koji ne mogu povećati naš ugled ili unaprijediti naš plan – učenike s problemima, društveno nespretne adolescente, mlade s teškom pričom iza sebe, one čija pitanja dovode u pitanje naše udobne pretpostavke. To su oni kojima je najpotrebnije naše ulaganje i koji nas mogu najbolje naučiti o prirodi bezuvjetne ljubavi.
Poniznost i ljubav: Dva pokreta istog srca
Genijalnost Isusovog učenja leži u povezivanju ova dva pokreta – osobne poniznosti i praktične ljubavi – kao izraza iste duhovne stvarnosti. Poniznost bez ljubavi ostaje egocentrična i može postati oblik duhovnog ponosa. Ljubav bez poniznosti može postati pokroviteljska ili manipulativna, zadovoljavajući našu potrebu da se osjećamo korisnima, a ne istinski zadovoljavajući potrebe drugih.
Istinska poniznost otvara nas da mlade ne gledamo kao „projekte“ koje treba popraviti ili „materijal“ za naše programe, već kao voljenu Božju djecu s urođenim dostojanstvom i jedinstvenim darovima. Ova spoznaja prirodno vodi do djelovanja iz ljubavi – ne ljubavi kao sažaljenja ili pokroviteljstva, već ljubavi kao prepoznavanja naše temeljne međusobne povezanosti i potrebe jednih za drugima.
Zaključak: Radikalni poziv
Isusova pouka na objedu kod farizeja upućuje radikalni poziv svima nama: da pronađemo svoj identitet ne u priznanju koje primamo, već u ljubavi koju dajemo, ne u počastima koje su nam iskazane, već u našoj vjernoj službi onima koji nam ne mogu uzvratiti. Za odgajatelje i one koji rade s mladima, ovaj poziv postaje i izazov i obećanje – izazov da preispitamo svoje najdublje motivacije i uvjerenje da vjerno služenje, čak i kada je nezapaženo ili necijenjeno, sudjeluje u Božjem preobražavajućem djelu u svijetu.
Odabirom poniznosti i prakticiranjem ljubavi, ne samo da plodnije služimo mladima, već i utjelovljujemo samo Evanđelje koje želimo podijeliti. Postajemo živi svjedoci izvornog puta, gdje se veličina nalazi u služenju, ljepota u sebedarju, a radost se osjeća u procvatu drugih. Ovo je najmoćnija evangelizacija od svih: životi koji s radosnom poniznošću i istinskom ljubavlju svjedoče o stvarnosti koju naviještaju.