Razmišljanje o Marko 10,46-52 – Slijepi Bartimej
Priča o ozdravljenju Bartimeja, slijepog od rođenja, nije samo kronika jednog čuda, već i prava parabola na djelu koja govori o stanju učenika. Ovaj susret između Isusa i Bartimeja je posljednja epizoda prije mesijanskog ulaska u Jeruzalem, poveznica između Isusove službe i njegove Muke-Uskrsnuća.
Bartimej, slijepi čovjek koji, jednom ozdravivši, vidi i slijedi, sjajna je suprotnost učenicima, koji, iako vide, još uvijek ne razumiju. Upravo na toj pozadini prepunoj kontrasta želio bih ponuditi tri kratke misli.
Isus preuzima inicijativu
Čak i prije nego što slijepi čovjek vapi, Isus je već „izlazio“ iz Jerihona (r. 46). Vapaj jadnog slijepca mijenja sve: Isus je spreman i blizu njega: „Isus se zaustavi i reče: ‘Pozovite ga!’“ (r. 49). Božanska inicijativa usmjerava svoje kretanje kako bi se uprisutnila onima koji plaču kraj puta.
To je konstantna značajka Božje pedagogije: kada „vapimo“, shvaćamo da nas je On već pronašao. To je prvi dar, mogli bismo reći, i najveći koji možemo primiti. Na putu vjere, „sljepoća“ koju nosimo u svojim različitim oblicima nije osuda. Naprotiv, ona je poput rane koja se može izliječiti. Kada je donesemo Isusu, Njegovo djelovanje ne samo da liječi bolesnu osobu, već i mijenja perspektivu onih koji su u blizini. Bilo da smo sami „slijepi“ ili smo blizu onih koji jesu, Isusova prisutnost uvijek čini razliku. On čini da svatko vidi vlastitu „sljepoću“, vlastitu ravnodušnost, koja je često skrivena. Isus mijenja svakoga od nas: daje vid, potiče empatiju i poziva nas da prepoznamo da nam je svima na neki način potrebno „svjetlo“!
Poniznost priznavanja vlastite sljepoće i spremnost da budemo ozdravljeni
Taj prvi korak dolazi kada smo iskreni sami sa sobom. Bartimej ne može vidjeti, ali ima glas. Iako je ušutkavan, on vapi još glasnije: njegova upornost nije arogancija, već oblik koji poniznost poprima kada je istinska. Jer poniznost ne šuti pred tuđom ravnodušnošću: ona poznaje vlastitu potrebu i ne srami se imenovati je: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ (r. 48).
Taj vapaj sadrži dvije istine: prva je ispovijed vjere u osobu Krista, koju izgovara onaj tko ne vidi tjelesnim očima, ali jasno „vidi“ tko je pred njim. Druga je besramno priznanje vlastite bijede, jer zna da se nalazi pred Sinom Božjim.
Kad je pozvan, Bartimej baca svoj ogrtač, jedino što posjeduje. Ništa ga ne smije sputavati u trenutku kada je pozvan. Ovo je snažna slika za nas danas: istinsko iscjeljenje koje vodi do autentičnog svjetla zahtijeva puštanje onoga za što se držimo radi sigurnosti, možda čak i iz straha.
Isusovo pitanje Bartimeju isto je pitanje koje Isus postavlja svakome od nas danas: „Što hoćeš da ti učinim?“ (r. 51)
Bartimej traži jedino što mu treba: traži „da progleda“. Prava poniznost je sposobnost točno imenovati vlastito siromaštvo pred Bogom, bez zamjene željama za moći ili površnim zadovoljstvom.
Tvrdoglavost ostajanja slijepim za širu viziju
Jedna misao o gomili koja je u početku htjela ušutkati jadnog Bartimeja. Natjerani smo zapitati se tko je zapravo bio „slijep“, a možda čak i „gluh“? Gomila svojom ravnodušnošću predstavlja drugačiju „sljepoću“ od Bartimejeve fizičke sljepoće: to je sljepoća onih koji savršeno dobro vide, ali odbijaju biti uznemireni u svom uskom pogledu na stvari. To je ista sljepoća koja nas i danas prati kada se suočavamo sa siromaštvom koje ne želimo „imenovati“, a kamoli susresti.
Ovo je možda najhitnija lekcija za nas danas: postoje oblici sljepoće koji se mogu izliječiti, poput Bartimejeve. Ali postoje i oblici sljepoće koji se tvrdoglavo opiru svjetlu, jer je Božje svjetlo uvijek punije, velikodušnije i uznemirujuće nego što su naše kategorije sklone prihvatiti.
Iscjeljenje koje Bog nudi je beskonačno i besplatno: ne odgovara logici zasluga, društvenog poretka, tko ima pravo biti saslušan. Upravo zbog toga, iskušenje da se „ušutkaju“ oni koji vape na marginama – siromašni, mladi u krizi, oni koji postavljaju neugodna pitanja za našu ustaljenu praksu – uvijek vreba, čak i u našim zajednicama.
Prepoznavanje ove tvrdoglavosti u sebi nije uzrok obeshrabrenja, već početak novog i oslobađajućeg puta. Neka nam Bartimejeva iskrenost bude dar, neka njegov vapaj pronađe „dom“ u našim srcima, ne samo jednom, već kao trajni vapaj onoga koji zna da je njegov vid u neprestanoj potrebi da bude vraćen u fokus/ispravljen milošću. Tek tada ćemo se, poput Bartimeja, istinski moći „uputiti za njim (Isusom)“ (r. 52): kao pravi i autentični učenici, ne više ozdravljeni promatrači, već sljedbenici koji su naučili vidjeti što je važno.