U ovim vremenima, kada nam vijesti iz dana u dan donose iskustva sukoba, rata i mržnje, postoji veliki rizik da mi kao vjernici budemo uvučeni u tumačenje događaja koje je svedeno isključivo na političku razinu, ili da se ograničimo na zauzimanje strane u raspravama koje se odnose na naš način gledanja stvari, na naš način tumačenja stvarnosti.
U Isusovom govoru nakon Blaženstava Gospodin nam nudi niz „malih/velikih pouka“. Uvijek počinju frazom: „Čuli ste da je rečeno“. U jednoj od njih Gospodin podsjeća na drevnu izreku: „Oko za oko, zub za zub.“ (Mt 5,38)
Izvan logike Evanđelja, ovaj zakon ne samo da je neosporan, već se može shvatiti i kao pravilo koje izražava način kako se obračunati s onima koji su nas uvrijedili. Osveta se doživljava kao pravo, čak i dužnost.
Isus se suočava s ovom logikom s jednim potpuno drugačijim, potpuno suprotnim prijedlogom. Na ono što smo čuli Isus kaže: „A ja vam kažem.“ (Mt 5,39) Kao kršćani i ovdje moramo biti vrlo oprezni. Isusove riječi koje slijede važne su ne samo same po sebi, već i zato što na vrlo sažet način izražavaju cijelu njegovu poruku. Isus ne dolazi kako bi nam rekao da postoji drugi način tumačenja stvarnosti. Isus nam ne pristupa da proširi spektar mišljenja o zemaljskim stvarnostima, posebno onima koje utječu na naše živote. Isus nije drugo mišljenje; On sam utjelovljuje alternativu zakonu osvete.
Izraz „a ja vam kažem“ od temeljne je važnosti jer to sada više nije samo izgovorena riječ, već osoba samog Isusa. Ono što nam Isus komunicira, on to i živi. Kada Isus kaže: „Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi“ (Mt 5,39), znamo da je on upravo te riječi proživio iz prve ruke. Svakako ne možemo reći za Isusa da dobro propovijeda, ali loše živi vlastitu poruku.
Vratimo li se u naše vrijeme, postoji opasnost da ove Isusove riječi budu doživljene kao riječi slabe osobe, kao reakcije nekoga tko više nije sposoban reagirati već samo patiti. Doista, kada gledamo Isusa kako se potpuno prinosi na drvu križa, to je dojam koji bismo mogli imati. Ipak, dobro znamo da je njegova žrtva na križu plod života koji počinje frazom „a ja vam kažem.“ Jer sve što nam je Isus rekao, na kraju je u potpunosti prihvatio. A time što je to u potpunosti prihvatio, uspio je prijeći s križa u pobjedu. Isusova logika naizgled prikazuje osobnost „gubitnika“. Ali dobro znamo da je poruka koju nam je Isus ostavio, i koju je u potpunosti živio, lijek koji je današnjem svijetu očajnički potreban.
Biti proroci oprosta znači prihvatiti dobro kao odgovor na zlo. To znači biti odlučni da moć zla neće uvjetovati moj način gledanja i tumačenja stvarnosti. Oprost nije odgovor slabih. Oprost je najrječitiji znak one slobode koja je sposobna prepoznati rane koje zlo ostavlja, te osigurati da te iste rane nikada neće postati bure baruta koje potiče osvetu i mržnju.
Odgovaranje na zlo zlom samo širi i produbljuje rane čovječanstva. Mir i sklad ne rastu na tlu mržnje i osvete.
Biti proroci velikodušnosti zahtijeva od nas da siromašne i potrebite ne promatramo logikom profita, već logikom ljubavi. Siromašni ne biraju biti siromašni, već oni koji imaju biraju biti velikodušni, dobri i puni suosjećanja. Koliko bi svijet bio drugačiji kada bi naši politički vođe, u ovom scenariju u kojem eskaliraju sukobi i ratovi, imali mudrosti pogledati one koji plaćaju cijenu za te podjele: siromašne, marginalizirane, one koji ne mogu pobjeći jer nemaju mogućnosti.
Ako krenemo od čisto horizontalnog čitanja, prepušteni smo očaju. Nemamo drugog izbora nego ostati zatvoreni u svojim gunđanjima, u svojim kritikama. Ali, ne! Mi smo odgajatelji mladih. Dobro znamo da mladi našeg svijeta traže zdrave uzore, referentne točke zdrave ljudskosti, političke vođe sposobne interpretirati stvarnost na temelju kriterija pravde i mira. Ali kada naši mladi pogledaju oko sebe, dobro znamo da vide samo prazninu jedne loše vizije života.
Mi koji smo posvećeni odgoju mladih imamo veliku odgovornost. Nije dovoljno komentirati tamu koju je ostavio gotovo potpuni nedostatak vodstva. Nije dovoljno reći da ne postoje prijedlozi koji bi mogli zapaliti sjećanje mladih. Na svakome je od nas da upalimo tu svijeću nade u ovoj tami, da ponudimo primjere istinske ljudskosti koja pobjeđuje u svakodnevnom životu.
Danas se zaista isplati biti proroci oprosta i velikodušnosti.