Razmišljanje o Matej 10,26-33
Kada Isus svojim učenicima upućuje poziv „ne bojte se“, moramo paziti da taj poziv ne svedemo na površan slogan. To je poziv, riječ koju izgovara učitelj i oni koji su odabrali hodati i biti s njim. Sa svim svojim nedostacima, Isusovi učenici su oni koji su već sve ostavili da bi ga slijedili. Isus govori ljudima koji postupno otkrivaju što znači prijateljstvo s njim i da ga vrijedi shvatiti ozbiljno. Upravo iz dubine tog prijateljstva zapovijed da se ne bojmo dobiva svoju punu težinu.
„Ne bojte se“: to nije izbor, već otkriće
U iskušenju smo čitati ove riječi kao poziv na hrabrost koju moramo prizvati iz dubine sebe, snagom volje ili pozitivnim razmišljanjem. Nije tako.
Isusov poziv ne temelji se na ljudskim proračunima. To nije prazan optimizam. Isus, koji šalje svoje učenike kao „ovce među vukove“ (Mt 10,16), suočava se sa stvarnim opasnostima i protivljenjima. Što onda zapravo znači: „Ne bojte se.“
„Ne bojte se“ je moguće samo zato što se „nešto“ dogodilo onima koji slijede Isusa. Stvoren je jedan odnos. Nastaje prijateljstvo, u najdubljem smislu te riječi, koje se duboko ukorijenilo u učenikovom srcu. Prijateljstvo s Isusom nije kao nijedno drugo prijateljstvo. U Njemu i s Njim otkrivamo da smo spoznati i stoga podržani. Taj odnos nije sentimentalna metafora. To je gramatika intimnosti.
Odsutnost straha je, dakle, otkriće koje polako shvaćamo tijekom vremena, kroz praksu ostajanja blizu njega: u molitvi, u slušanju njegove Riječi, u sakramentalnim susretima, u služenju siromašnima i mladima. Shvaćamo da malo po malo, ono što počinje kao trud postaje povjerenje. Ono što počinje kao disciplina postaje ljubav. U toj ljubavi strah ne nestaje, već gubi svoj stisak. Više nismo robovi, već slobodni jer nas obuhvaća/obgrljuje Isusova ljubav.
Slijediti Isusa: put koje obogaćuje našu ljudskost
Isus šalje svoje učenike, ali ih ne napušta. Cijeli pokret ovog odlomka je pokret poslanja unutar pratnje. On im govori s čime će se suočiti. On im govori tko je njihov Otac. Obećava vlastito svjedočanstvo u njihovo ime pred Ocem. To jest, ne daje samo upute, daje sebe.
To je srž kršćanskog života: ne poštivanje kodeksa, već put povjerenja u Osobu. „Slijediti Isusa“ je izraz toliko poznat da smo u opasnosti isprazniti ga njegove izvanredne prirode. Jer slijediti znači kretati se, ostaviti iza sebe sigurnost onoga što je bilo i hodati prema onome što postaje novo: nikada sami, već s Njim, u Njemu, za Njega.
Ljepota ovog putovanja je u tome što nas ne umanjuje, ne otupljuje ljudsku osobu. Naprotiv, to je put do pune humanizacije. Kada se povjerimo Isusu, kada se usudimo prepustiti mu se, mi smo poput onog djeteta koje se prepušta u očevom naručju. Pronalazimo sebe. Otkrivamo sposobnost za ljubav, za ustrajnost, za radost, za solidarnost za koju nismo znali da je imamo.
To je ono što nas put vjere uči, polako, ali sigurno: da smo podržani. Da je naša ljudskost dragocjena u njegovim očima. Da vrijedimo više, beskonačno više, nego što se ponekad usuđujemo vjerovati.
Iz te sigurnosti da smo spoznati i ljubljeni, crpimo snagu da se suočimo s izazovima poslanja… bez straha.
Izjasniti se za Isusa: zreo osobni identitet
„Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima.“
Ovo je kulminirajući stavak odlomka. Pažljivo slušajmo jer se lako krivo shvati. Izjasniti se za Isusa nije politički čin. To nije usvajanje ideologije, zastave koju treba nositi, cilja koji treba braniti u javnoj areni. Jezik „izjašnjavanja“ mogao bi sugerirati trenutak javne obveze, neku vrstu strateškog pozicioniranja. To nije ono što Isus traži od nas.
Kad učenici govore o Isusu na svjetlu dana, kad s krovova propovijedaju ono što su čuli u tami, oni ne glume. Oni jednostavno dijele ono što su primili i postali. Govore o njemu jer pripadaju njemu. Svjedoče jer su njihovi životi oblikovani njegovim životom.
Izjasniti se za Isusa, dakle, znači približiti se najdubljoj istini o tome tko smo. To nije trenutak religioznog entuzijazma ili emocionalne društvene pripadnosti. To je priznanje/identifikacija, sazrelo kroz prijateljstvo s Isusom, kroz dopuštanje da budemo oblikovani molitvom i prepuštanjem. Moj identitet ukorijenjen je u mom „prebivanju“ u Kristu Isusu.
Zaključak
„Ne bojte se“: ne zato što je svijet postao siguran. Ne zato što je misija/poslanje lako. Nego zato što smo spoznati, ljubljeni i podržani od Krista Isusa. Prati nas Onaj koji je izbrojao svaku vlas na našoj glavi i zove nas imenom pred Ocem.
Molimo da nam nikada ne uzmanjka milosti ove slobode, ploda našeg prijateljstva s Isusom.