Razmatranje o Poslanici Rimljanima 12,12: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“
Zastanimo na trenutak na ovih nekoliko riječi. Pročitajmo ih ponovno polako, dopuštajući svakoj da pronađe svoje mjesto u nama: radosni… strpljivi… postojani. Kratke riječi, koje je Pavao napisao rimskoj zajednici, a koje sadrže cijelo putovanje. One su poput glavnih oznaka strana svijeta ponuđenih onima koji se boje da su izgubili put.
Koliki danas osjećaju tu izgubljenost. Živimo u vremenu gdje nam je dostupno bogatstvo mogućnosti, znanja i alata; no često nedostaju zajedničke referentne točke. Iz sata u sat, neprestano smo bombardirani informacijama, prijedlozima i obećanjima sreće i borimo se razlikovati ono trajno od prolaznog. Sve se ubrzava. Neizvjesnost raste, život se fragmentira. I nešto u nama slabi: sposobnost čekanja, postojanosti, povjerenja.
Pavao nam ne nudi formulu koja će nas utješiti samo na trenutak. On nam daje pravilo života. Ne traži da pobjegnemo od svijeta, već da živimo u njemu srcem koje ima svoj orijentir. Nada, strpljivost, molitva: međusobno isprepletene poput trostrukog užeta koje ne puca tako lako.
U nadi radosni
„U nadi budite radosni.“ Prva riječ je poziv na radost. Ne na neku površnu vedrinu, već na onu tihu radost koja se rađa iz jedne sigurnosti. Bog je vjeran. Naš život ima smisao. Nijedna situacija, koliko god bila mračna, nije potpuno odvojena od njegove spasiteljske ruke.
Dopustimo da ta sigurnost prodre dublje. Povijest nije slučajan slijed događaja; naše postojanje nije osuđeno na prazninu. Putujemo prema ispunjenju koje ne stvaramo sami: primamo ga kao obećanje, dočekujemo ga kao dar. I upravo zbog toga, nada nas ne odvraća od naših svakodnevnih obveza. Naprotiv, obnavlja ih, da bismo ih živjeli s većom slobodom i odgovornošću.
Oni koji se nadaju mogu sijati čak i kada još ne vide žetvu; voljeti bez posjedovanja; služiti bez traženja nagrade. Nada nas oslobađa tjeskobe da želimo „sve i odmah“ i uči nas da čekamo plodonosno, strpljivo i s povjerenjem: poput poljoprivrednika koji strpljivo čeka dragocjeni plod zemlje.
U nadi biti radosni, dakle, znači njegovati u svojim srcima radost koja može pobijediti čak i suze. To je radost onih koji znaju da zlo neće imati zadnju riječ. Jedna ponizna i ponekad tiha radost, ali ona koja počiva na stijeni: Božjoj prisutnosti.
U nevolji strpljivi
Kršćanska nada ne uklanja nevolje. Nikome ne obećava život bez kušnji. Traži od nas nešto još poniznije i, istovremeno, veće: da u kušnji ostanemo strpljivi (ustrajni).
Strpljivost je tiha snaga onih koji ostaju vjerni kada put postane uzbrdica. To znači ne napustiti dobro samo zato što zahtijeva vrijeme, žrtvu ili strpljenje. Kad nas sve oko nas potiče da odbacimo ono što nam ne daje trenutno zadovoljstvo, vjernik svjedoči o vrijednosti vjernosti: u odnosima, u pozivu, u službi, u odgoju i obrazovanju, u zauzetosti za pravdu.
Nevolja ima mnogo lica, i svatko od nas poznaje neka od njih. Bolest. Usamljenost. Neuspjeh. Nesporazumi. Kriza vjere. Napor biti uz one koji trpe. Zatim nevolje koje tište cijele narode: rat, siromaštvo, prisilne migracije, nasilje, nejednakost, nepovjerenje u budućnost. Pred svime time, učenik ne može skrenuti pogled. Ravnodušnost nije evanđeoski put.
Prema Evanđelju, strpljivost tada postaje prisutnost: zrela sposobnost ostati uz one koji pate, bez bijega. To je hrabrost braniti dostojanstvo osobe kada se čini da ga nitko ne vidi. To je vjernost Evanđelju čak i kada se evanđeoska riječ čini slabom, nezgodnom, suprotnom vladajućim trendovima.
U molitvi postojani
Ali odakle dolaze nada i strpljivost? Ne samo iz snage volje. Zahtijevaju dublji izvor, a Pavao ga imenuje: postojanost u molitvi. Bez molitve, nada može biti svedena na naivni optimizam, a strpljivost na besmislenu tvrdoglavost. U molitvi, međutim, sa zahvalnošću prepoznajemo da Bog uzdržava naš život.
Molitva je svakodnevni povratak izvoru. U tišini i u slušanju Riječi učimo razlikovati ono što je hitno od onoga što je istinski važno. Molitva nije čarobni štapić koji mijenja okolnosti. To je sveti prostor u kojem Bog mijenja nas: preobražava naš pogled, rasvjetljava naše srce i uči nas čitati povijest ne iz perspektive naših strahova, već u svjetlu njegove vjernosti.
Postojanost u molitvi znači nastaviti čak i u vremenima suhoće, rastresenosti i tišine, kada nam ne stiže nikakva utjeha. Upravo se tamo molitva pročišćava: odlučujemo vjerovati u Boga zbog onoga što On jest, a ne samo zbog onoga što On daje.
Postojana molitva tako postaje odnos, prepuštanje, dostupnost; i ne zatvara nas u intimni prostor. Pravi susret s Bogom uvijek se razvija u poziv na susret s našom braćom i sestrama: siromašnima, dezorijentiranim mladima, ranjenim obiteljima, onima koji su izgubili nadu. Prava molitva otvara nam oči, uči suosjećanju i vodi služenju.
Kompas za naše vrijeme
U svijetu bez kompasa, kršćanin se ne pravi da posjeduje sve odgovore. Radije, on svjedoči da je pronašao smjer. A taj smjer ima lice i ime: Krist, u kojem kroz patnju prolazimo ljubavlju, a smrt se otvara prema uskrsnuću.
Vjernik ne nameće tu sigurnost arogantno. On nudi vjerodostojno svjedočanstvo: radost bez naivnosti, strpljivost bez rigidnosti, molitvu bez bijega od stvarnosti. Svojim životom pokazuje da je moguć i drugačiji način života.
Usred izgubljenosti i dezorijentacije našeg vremena, Pavao nam daje jednostavan i snažan kompas. Uzmimo ga u ruke i dopustimo da vodi naše korake: da se nadamo s radošću, ustrajemo s ljubavlju, i molimo bez umora.