Govoreći o salezijanskim duhovnim uzorima, većinom imamo priliku promatrati redovnike i redovnice, koji su po uzoru na Don Bosca postigli svetost, radeći do zadnjeg daha za mlade. No kada pronađemo osobe koje su kao laici živjeli svakodnevni život u svijetu, takvi primjeri mogu biti poticaj da je svetost zaista namijenjena svakome. Primjer takvog života je časni sluga Božji Giordani Attilio, koji je bio animator, salezijanac suradnik, muž i otac obitelji, čovjek koji je obavljao svoj svakodnevne poslove i postao uzor svetog laičkog života.
Časni sluga Božji Giordani Attilio rođen je u Milanu 3. veljače 1913. godine. Kao mladić bio je animator u salezijanskoj župi i istinska duša oratorija, pun ideja i kreativnosti, radosti i odgojne ljubavi prema djeci i mladima. Upravo je njegov laički salezijanski poziv rastao, napredovao i sazrijevao u okružju oratorija, oduševljen likom Don Bosca. Privlačio je onim što je nosio u svojoj nutrini, Božjim darom sposobnosti biti prisutan i blizak mladima, darom koji je u oratoriju Don Bosco jednostavno zvao salezijanska asistencija. Attilio se nije bojao biti blizu djeci i mladima, uvijek je znao povesti igru ili pjesmu. Najviše od svega imao je strpljenja pažljivo ih slušati, obratiti pažnju na ono što govore i uvijek imati živahnu šalu ili dobru riječ i savjet za njih. Vodio je brigu o cijeloj grupi, ali u njoj i za svakog pojedinca. Ako bi ga se samo jednom riječi trebalo opisati, bila bi to riječ dobrota, po uzoru na Dobrog Pastira.
Kako je njegov salezijanski poziv rastao, oduševljen Projektom apostolskog života, koje je Don Bosco napisao kao pravila za život salezijanaca suradnika, ulazi u Udruženje salezijanaca suradnika. Svoje služenje kao suradnik ponajprije nastavlja kroz katehezu koju je držao za mlade. Svoju ljubav i posvećenost mladima dijelio je sa svojom zaručnicom Noemi, koju je upoznao u vremenu svoga apostolata u oratoriju.
Životni put bio je obilježen vremenom u kojem je živio: u vremenu rasta fašizma, tražio je načine kako slobodno raditi u oratoriju, a jednako tako i u vremenu rata. Tijekom služenja vojnog roka, bio je prava iskra radosti među svojim kolegama, hrabreći ih da prežive teške dane. U pismima pisanim 1942., na šaljiv način piše zaručnici: „Gospođice, iz naše kuće moramo izbaciti mrgođenje, i potom dopustiti da vlada radost. Želim vam radost; ja, zahvaljujući Bogu, usprkos uobičajenim slabostima i kasnim godinama sa svim mislima vezanim uz to, poprilično sam radostan… Moja namjera je čvrsta. I pozivam vas moliti da tako bude uvijek, raditi samo na slavu Božju, a ne zbog nekih trećih ciljeva. Gospođice, ispovijedam vam da sanjam jednu skromnu obitelj, u kojoj potpuni kršćanski mir i nevini osmijeh na djeci (ako nam Gospodin podari tako veliku milost) nikada ne budu zasjenjeni nikakvim oblakom.“
Kad se vratio iz rata, zaposlio se u tvornici Pirelli u Milanu, gdje je neumorno nastavio pronositi radost kao radnik među kolegama, u odgovornom obavljanju svojih dužnosti. Po povratku je ostvario svoj san i oženio je Noemi, s kojom je ostao u braku do kraja života. Tako joj je nakon vijećanja rekao: „Draga Noemi, neka nam Gospodin pomogne živjeti ne samo dobro, nego na način koji nije od ovoga svijeta, koji vodi prema svetosti, koji nas vodi da plivamo protiv struje ovoga svijeta.“ U braku su imali troje djece: 1945. rodio se Piergiorgio, 1947. Maria Grazia i 1952. Paola. Djeca su ovako opisivala svoga oca: „Kad je tata ušao u kuću, postao je posvećen samo nama, nismo osjetili nikakve teškoće koje je nosio u sebi s posla, znali smo da je tada samo „naš“ i da ga nikakve druge brige ne odjeljuju od nas. Znao je ponekad reći: „Sjednimo sada zajedno i porazgovarajmo o onome što nas muči.“ Bio je otvoren, jednostavan, dobro je znao slušati naše brige. Stvarao je među nama atmosferu sigurnosti, da smo tu jedni za druge i da možemo o svemu razgovarati.“
Nastavio je svoj rad u oratoriju, pozoran na svaku situaciju koja se dogodi među mladima. Ako vidi da dječaci nisu pozorni, prestaje s katehetskom poukom, odgovori im na šaljiv način i našali se, ali odmah potom zna vratiti mir i disciplinu među njih. Krasi ga jednostavnost reakcije na svaku, pa i nepredviđenu situaciju, utjelovljujući svakodnevno preventivni sustav.
Attilio je živio jednostavno, u zajedništvu s Gospodinom i gledajući u Don Bosca kao uzora. Živio je u punom smislu duhovnost svakodnevice, kao jednu od važnih karakteristika salezijanske duhovnosti. Ujutro bi dan započeo misom i kratkom meditacijom. Potom bi se vratio kući i pripremio za odlazak na posao. Na poslu je radio sve što je bilo potrebno za njegovo radno mjesto, a po povratku kući provodi vrijeme sa svojom obitelji. Poslije vremena s obitelji odlazio bi u jednu salezijansku zajednicu, kako bi vršio svoj apostolat i činio ono što je bilo potrebno u životu oratorija. Takav jednostavan ritam života živio je dugi niz godina, po jednostavnom načelu: čini ono na što te Gospodin u tom trenutku poziva.
Njegova su djeca 1960. godine otišla sudjelovati u misionarskom projektu Mato Grosso, u Brazilu. Potaknut njihovim primjerom, Attilio je s Noemi pošao za njima, kako bi nastavio svoj apostolat u toj dalekoj zemlji. Često je u Brazilu govorio roditeljima: „Ako želimo oduševiti svoju djecu za kršćanski poziv, shvatiti njihove potrebe, osobito u vremenu kad donose neke za njih jako važne odluke, moramo biti spremni biti uz njih, pratiti ih u njihovom vremenu razlučivanja i osigurati im okruženje koje će biti povoljno da mogu objektivno sagledati što je dobro, a što zlo. Životom im trebamo posvjedočiti tko smo i u koga vjerujemo.“
Njegov je cijeli život bio upravo to: trka s mladima i uz mlade, kako oratorijancima, tako i vlastitom djecom. Trka prema Kraljevstvu Nebeskom, u kojoj je uvijek pokazivao primjerom što znači živjeti praktični kršćanski život. Neovisno koliko je godina imao, trudio se zadržati taj radosni duh mladosti, kako bi uvijek mogao ostati blizu mladima i pomoći im na njihovim životnim lutanjima. Volio je često govoriti: „Važno je da nas smrt nađe žive, a ne mrtve!“
Tijekom jednog katehetskog susreta 18. prosinca 1972., dok je gorljivo govorio o tome kako trebamo nasljedovati Krista i položiti život svoj za druge, istaknuo je: „Mjera naše vjere očituje se u cijelom našem biću!“ U jednom trenutku osjetio je veliku slabost i srušio se. Jedine riječi koje je stigao izgovoriti, rekao je svom sinu: „Piergiorgo, ti nastavi nakon mene!“. Umro je na sinovim rukama od srčanog udara, a njegovi posmrtni ostaci su vraćeni u Italiju, te leže u crkvi sv. Ambrozija u Milanu.
Papa Franjo proglasio ga je časnim slugom Božjim 9. listopada 2013. godine. Kako je tom prilikom istaknuo vrhovni poglavar don Pascual Chavez, od Attilija imamo mnogo toga za naučiti kao Salezijanska obitelj. Bio je obiteljski čovjek, posvećen svojoj djeci i supruzi, s kojima se trudio živjeti obiteljski život i stvoriti odgojno okružje u kojem će djeca moći rasti kao ljudi i kršćani. Živio je praktično preventivni sustav u oratoriju, među mladima, svjestan kako je biti među mladima, njima blizak na putu odrastanja i rasuđivanja poziva, način kako se ostvaruje salezijansko poslanje. Salezijanska ljubav prema mladima je pastoralna i odgojna i tek se tada ispunjava u potpunosti. Attilio je bio primjer salezijanske radosti, življene iskreno, ne glumljeno, u svim područjima njegova života: na poslu, u vojsci, obitelji, oratoriju, misijama. Dajući Obećanje u Udruženju salezijanaca suradnika, prihvatio je model života opisan u Projektu apostolskog života i slijedio ga sve do svoje smrti. Evo poziva i svakom članu Salezijanske obitelji: ispunimo svoj salezijanski poziv u potpunosti, u svojoj svakodnevici, svetost je zaista i za svakoga od nas!