Osnivač i Povijest
1973. godine, u vrijeme kada je salezijanski otac Joe D’Souza bio promotor pastoralnog poziva u biskupiji Krishnagar, nekoliko starijih djevojaka, koje su živjele u svojim obiteljima, obavljajući svoje profesije, a nisu željele postati redovnice niti se udavati, obratile su se njemu izražavajući želju da se posvete Bogu. Tako se rodila ideja o Sekularnom institutu: počele su se redovito okupljati na duhovnim povlačenjima, za duhovnu usmjeravanje i za kontinuiranu formaciju. Brzo je broj djevojaka narastao na šesnaest.
1979. godine, kada je otac Joe premješten u župu Jokbahla u biskupiji Raigarh, ideja i razvoj “Discepoli” našli su se u povoljnijem okruženju. Na tom širem području postojalo je 60 udaljenih sela i velika, čvrsto ukorijenjena katolička zajednica koja je živjela u vrlo teškim uvjetima. Rad koji je bio pred mladim ženama bio je prihvaćen od strane biskupa i svećenika biskupije Raigarh. Rad “Discepoli” počeo je donositi plodove u različitim dijelovima župe Jokbahla. “Discepoli” su išli u paru, postepeno posjećujući razna sela i izdvajajući se među ljudima svojim evanđeoskim svjedočanstvom. S širenjem dobre vijesti, i druge biskupije počele su tražiti prisustvo i vrijednu službu “Discepoli”.
Povijest od osnivanja do danas
Između 1979. i 1989. godine, otac Joe je želio dati svojim “Discepolima” jasno definiran način života: jačajući karizmu s posebnom predanošću prema najpotrebnijim područjima; naglašavajući gostoljubivost prema ljudima i potrebu za potpunom poslušnošću Isusovoj zapovijedi: “Idite po svoj svijet i propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,16). Otac Joe je mogao živjeti u Kunkuriu, biskupiji Jashpur, kako bi se bavio radom Udruge. Putujući po različitim regijama gdje su “Discepoli” obavljali svoju službu, imao je priliku obučavati ih, voditi ih i surađivati s klerom pod čijom skrbi su živjeli. Salezijansko društvo prihvatilo je projekt koji je formulirao otac Joe i priznalo ga kao osnivača i vođu Udruge “Discepoli” te su je uključili u Salezijansku obitelj. Otac Joe je imao podršku braće kako bi nastavio svoj rad upravljanja i vođenja Udruge.
Kroz godine godine, nekoliko mladića, inspirirani radom sestara “Discepole”, odlučili su se pridružiti Institutu kao braća i đakoni. Primljeni su i poslani sami ili u parovima kako bi pomogli župama različitih biskupija i institucijama Kongregacije koje su zatražile njihovu prisutnost kao evangelizatori, učitelji katekizma, učitelji u akademskim školama, čuvari internata ili administratori.
Nakon toga biskup Krishnagara, mons. Lukas Sirkar, salezijanac, dugogodišnji pratitelj oca Joea i suradnik “Discepola” od samih početaka, odobrio je i osnovao “Discepole” kao “Pobožno udruženje” svoje biskupije.
U travnju 2000. godine, biskup Ambikapura, mons. Patras Minj SJ, koji je od 1983. godine bio kapelan jedne skupine “Discepola” prije nego što je postao provincijal i zatim biskup, odobrio je Udrugu kao “Javno udruženje sa svojim pravilima”.
Osim odobrenja Crkvene vlasti, brojne pohvale i zahtjevi od mnogih biskupa i crkvenih institucija bili su ohrabrujući za oca Joea, što ga je uvjerilo u valjanost i aktualnost Udruge. Mogao je jasnije definirati njezinu identifikaciju, usmjeriti karizmu i duh Instituta i razviti prikladnu duhovnost koja bi zadovoljila potrebe članova i potrebe određenog područja i zemalja u kojima djeluju. Organizirao je i koordinirao više od 415 članova raspršenih u 184 centra u 51 biskupiji u Indiji i inozemstvu, osiguravajući time rast i stabilnost karizme. Sve je to činio vođen brigom za “sve neka bude dostojno i uređeno” (1 Kor 14,40). 5. listopada 2016. godine, Kongregacija za život posvećenih osoba u Vatikanu je prihvatila Institut kao novu formu posvećenog života.
Identitet
Kongregacija “Discepoli”, nova forma posvećenog života koja uključuje sestre, braću i đakone, osnovana je 1973. godine od strane salezijanskog oca Josepha D’Souza u biskupiji Krishnagar, Nadia Dt., Zapadni Bengal.
Kongregacija ima Mariju Pomoćnicu kao glavnu zaštitnicu. Tu su i drugi zaštitnici koji se odnose na različite karakteristike Kongregacije: sveti Josip (svjetovnost), sveti Ivan Bosco i sveti Franjo Saleški (ljubaznost i Preventivni sustav), sveti Pavao, sveti Franjo Ksaverski i sveta Terezija Malena (misija).
Institut slijedi odgojni sustav i metode don Bosca. U duhu Isusa, Dobrog Pastira, don Bosco je temeljio svoju odgojnu pastoralnu na Razumu, Vjeri i Ljubaznosti. Živio je i hodao s mladima. Taj pristup pomaže prepoznati i poštivati sliku Božju u svakoj osobi i oblikovati se prema toj slici kroz darežljivu ljubav koja sebe daruje. “Preventivni sustav” nadahnjuje “Discepole” da hodaju s siromašnima u njihovoj patnji i svakodnevnom životu.
Moto Instituta je: “Idite, dakle, podučavajte sve narode”, dok je karizma Instituta “navještanje Božje ljubavi i navještanje Evanđelja, posebno u ruralnim područjima”.
Misija Instituta je propovijedanje Božje ljubavi i naviještanje Evanđelja na primjeru apostola, prvih Isusovih učenika, putem službe najsiromašnijima i potrebitima, u skladu sa Salezijanskom duhovnošću, slijedeći primjer Don Bosca, u stilu Dobrog Pastira.
Institut se uzima kao model upućen na Krista. Slijedeći 12 apostola i 72 učenika, članovi idu u parovima, ponekad u malim grupama, u udaljena sela i nove župe gdje je najpotrebnije i gdje je teško stići. Naviještaju ljubav Božju Oca, Sina i Duha Svetoga svima, posebno siromašnima, grešnicima, bolesnicima, siročadi, udovicama, djeci, mladima, starcima i osobama s invaliditetom. Žive među ljudima (kao sol, kvasac, svjetlo i klasje), posjećujući ih u njihovim domovima, sirotinjskim naseljima, na ulicama, poput Dobrog Pastira. Prihvaćaju sve što im ljudi i župnik mogu ponuditi za hranu i smještaj. Rade prema svojim sposobnostima, dobu, zdravlju, inteligenciji, kvalifikacijama, situaciji. Mole, poučavaju, brinu se, služe, svetkuju i pate kao Krist.
Pripadnost Salezijanskoj obitelji
“Discepoli” su prihvaćeni u salezijansku inspektoriju New Delhi 1998. godine i od strane vrhovnog poglavara prihvaćeni kao “Grupa Salezijanske obitelji” 21. siječnja 2009. godine.
Salezijanske karakteristike prisutne u Institutu uključuju apostolsku orijentaciju, način života i obrazovne metode, duboko ukorijenjen osjećaj za lokalnu Crkvu, prednost rada s posebno siromašnim i potrebitim osobama, duboko štovanje Marije Pomoćnice (model za slušanje Božje riječi, prihvaćanje Božje volje, posjet i pomoć potrebitima, otvorenost Duhu Svetom i prisutnost s apostolima i učenicima u djelu evangelizacije), duh obitelji, siromaštvo, rad, jednostavnost i radost, darivanje i hrabrost, Preventivni sustav (salezijanska prisutnost, ljubaznost, dijalog), pastoralna mladež.
Trenutna situacija
Trenutno postoji 350 sestara i 65 braće. Također surađuju s drugih 7 kongregacija: Isusovci, Pallottini, Pilar, CMI, SVD, OFM, JMJ.
Glavna kuća za sestre nalazi se u Shishya Niketan Shantipara, Kunkuri, Chhattisgarh (Indija). Postoje 7 koordinacijskih centara: Krishnanagar (Zapadni Bengal), Kunkuri (Chhattisgarh), Jhabua (Madhya Pradesh), Tinsukia (Assam), Ambikapur (Chhattisgarh), Jagdalpur (Chhattisgarh) i Sicilija (Italija). Postoji koordinatorica sa svojim vijećem koja brine o svakom koordinacijskom centru. Glavna kuća za braću je Don Bosco Ashram, Raidanr P.O. Narayanpur Dt., Jashpur, Chhattisgarh.
Prema najnovijim statistikama iz 2019. godine, “Discepoli” su prisutni u 51 biskupiji: 42 u Indiji i 9 u inozemstvu (1 biskupija u Peruu, Južna Amerika, i 8 biskupija u Italiji).
Izazovi za budućnost
Izazov: mnogi biskupi i kongregacije žele sestre i braću u školama, internatima i administraciji, a ne za izravno evangeliziranje. Ovo nije u skladu sa karizmom sestara, dok bi to moglo odgovarati braći, jer je njihov karizma, kao i za 7 đakona, pomoć svećenicima i biskupima u školama, internatima, župama i administraciji.
Plan za budućnost: Postupno povlačenje sestara iz škola, internata i administracije, i usmjeravanje ih prema izravnom evangeliziranju. U budućnosti će se sestre u svim novim centrima namijeniti samo za izravno evangeliziranje.