Osnivač i Povijest
U drugoj polovici 1980-ih, nekoliko mladih muškaraca iz četiri zemlje (Italija, Malta, Paragvaj i Venezuela), potaknuti Duhom Svetim, ne znajući jedni za druge, izrazili su svoju želju da se posvete Bogu u svijetu. Prateći ih, bila su trojica salezijanskih svećenika i jedan VDB. Tadašnji vrhovni poglavar, o. Egidio Viganò, obaviješten o njihovom putu, prepoznao je dar Duha i ohrabrio mlade ljude i njihove animatore da nastave. U prosincu 1993. pozvao ih je u Rim. Sljedeće godine ponovno su se okupili i odlučili službeno započeti skupinu “Volonteri s Don Boscom” (“Con Don Bosco” – CDB) 12. rujna 1994., na blagdan Imena Marijina. Istoga dana izrađene su Konstitucije ad experimentum, a održana je i prva profesija.
Povijest od Osnivanja do Sadašnjosti
svibnja 1998., na zahtjev tadašnjeg vrhovnog poglavara o. Juana Edmunda Vecchija, SDB, nadbiskup Caracasa, kardinal Ignacio Antonio Velasco García, SDB, izdao je dekret kojim je “Volontere s Don Boscom” uspostavio kao javno udruženje laika s ciljem da postanu Sekularni institut laika. Ovim dekretom kardinal Velasco odobrio je Konstitucije. Istočasno je priznata i njihova pripadnost Salezijanskoj obitelji. Od 1998. do današnjeg dana, Volonteri s Don Boscom (CDB) organizirali su šest Generalnih skupština, produbljujući i definirajući svoj identitet kao salezijanski sekularni posvećeni ljudi, misiju, sadržaje i metode formacije, te život zajedništva.
Identitet
Identitet CDB-a može se sažeti u tri riječi: svjetovnost, posvećenje i salezijanština. Svjetovnost: CDB žive u svijetu, za svijet, ali ne pripadaju svijetu. Žive svoj poziv u svom radu, stručnoj kompetenciji i svakodnevnim okolnostima života, ostajući u svojoj obitelji ili živeći sami. Vide Isusa iz Nazareta kao svoj uzor, s tihom i suzdržanom prisutnošću Njegova skrivenog života. Žive “među” drugima, “kao” drugi. Kako bi osigurali bolju učinkovitost svog apostolskog djelovanja na rubnim mjestima i u svjetovnoj sferi, održavaju suzdržanost i odgovornost u vezi vlastitog pripadanja i pripadanja drugih Institutu. Njihov život mora govoriti, svjedočiti, tražiti smisao i, prije svega, pokazati za koga ovi muškarci žive i kome svjedoče. Posvećenje: CDB žive život prema Evanđeoskim savjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti, kroz koje se obvezuju slijediti Krista radikalno i svjedočiti o ljubavi Božjoj koja hodi ulicama ljudi i žena. Nemaju zajednički život, ali ih povezuje snažna veza bratskog zajedništva i susreću se u trenucima formacije i interakcije. Salezijanština – članovi Salezijanske obitelji: CDB su dio Salezijanske obitelji. Biraju živjeti prema duhu Don Bosca, njegujući dubok unutarnji život, pozorni na hitne potrebe svijeta mladih i svjedočeći Božjoj ljubavi prema svijetu s radosti i optimizmom. Kao dio Salezijanske obitelji, u zajedništvu su s drugim skupinama i nude svoju posebnost salezijanskog karizma. Prepoznaju Vrhovnog poglavara Salezijanaca Don Boscovih kao zajedničkog oca i centar jedinstva u pogledu salezijanskog duha i vjernosti misiji; traže duhovnu podršku od Salezijanske Kongregacije.
Sadašnje Stanje
Mala sjemenka posijana 1994. godine sada je proklijala i njeni izdanci proširili su se na dvadeset i šest zemalja na pet kontinenata. Do 12. rujna 2018. godine bilo je 94 CDB-a – od kojih je 57 bilo predano profesijom Evanđeoskih savjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti, dok su drugi bili predani putu razlučivanja ili putu početne formacije. Volonteri s Don Boscom su sretni muškarci, posebno voljeni od Boga, koji ih posvećuje u Crkvi za svijet. Pažljivo prate znakove vremena i žele biti svjedoci Boga koji hodi ulicama i zbog toga čine Božju strast prema svijetu svojom.
Cijeli život Volontera s Don Boscom je misija: svaki od njih sudjeluje u misiji Crkve i uključuje se u svijet rada i različite sektore ljudske djelatnosti s profesionalizmom i kompetencijom. Upravo u tim stvarnostima doživljavaju susret s Bogom i svojom braćom i sestrama, odgovarajući na potrebe i zahtjeve društva koje ih okružuje, s radošću i kreativnošću. Put života Volontera s Don Boscom je put svetosti: jednostavna i konkretna svetost, življena u prihvaćanju Božje volje usred patnje i teškoća svakodnevnog života. U ožujku 2012. godine pokrenut je postupak proglašenja blaženim CDB volontera, Nina Baglierija (1951.-2007.). Tijekom 39 godina, on je živio poziv prema svetosti usprkos uvjetima svoje posebne bolesti, posvetivši se apostolatu i svjedočeći o čovjeku koji je iskupljen i voljen od Gospodina.
Sluga Božji Antonino Baglieri
Sluga Božji Antonino (Nino) Baglieri rođen je u Modici 1. svibnja 1951. godine, roditeljima Pietru i Giuseppi Rivarolo. Imao je dvojicu braće i sestru. Nakon završetka osnovne škole i početka rada kao zidar, u dobi od sedamnaest godina, 6. svibnja 1968. godine, pao je sa skela visokih 17 metara. Odmah je hospitaliziran, a Nino je s tugom shvatio da je potpuno paraliziran. Neki liječnici su predložili eutanaziju kao rješenje problema, ali njegova majka, uzdajući se u Boga, hrabro se tome usprotivila i izjavila da će se brinuti za njega tijekom cijelog života. Tako je započeo njegov dugi put patnje, prelazeći iz jedne bolnice u drugu, ali bez ikakvog poboljšanja. Vrativši se u Modicu 1970. godine, nakon prvih dana posjeta prijatelja, Nino je doživio deset dugih godina obilježenih očajem. Ostao je zaključan u kući sa samo društvom patnje. Na Veliki petak, 24. ožujka 1978. godine, u četiri sata popodne, grupa ljudi iz Karizmatskog obnavljanja molila je za njega i Nino je osjetio transformaciju u sebi. Od tog trenutka prihvatio je Križ i rekao “da” Gospodinu. Prvo je pročitao Evanđelje, a zatim cijelu Bibliju, ponovno otkrivši čuda vjere. Naučio je pisati ustima, pomažući nekoj djeci da rade domaće zadaće. Na ovaj način napisao je svoje memoare, stupio u dopisivanje s ljudima različitih kategorija iz različitih dijelova svijeta, personalizirao je slike za one koji su ga posjećivali i prilazio mnogim bolesnicima birajući telefone štapom. Njegova smirena i uvjerljiva riječ ih je tješila. Objavio je svoju prvu knjigu s značajnim naslovom “Od Patnje do Radosti” i knjižicu u kojoj je promišljao o 14 postaja Križnoga puta. Od 6. svibnja 1982. godine, Nino je slavio Godišnjicu Križa i iste godine pridružio se Salezijanskoj obitelji kao Salezijanski suradnik. Njegova duhovna potraga dovela ga je do toga da zatraži od vrhovnog poglavara Salezijanaca Don Boscovih, o. Egidija Viganòa, da polaže zavjete kao Salezijanac u svijetu. Zato je kada su Volonteri s Don Boscom započeli svoj put, Nino je bio dobrodošao među njih. Prvu profesiju položio je 4. veljače 1996. godine, a doživotnu profesiju 31. kolovoza 2004. godine. 2. ožujka 2007. godine, Nino Baglieri, nakon dugog razdoblja patnje i kušnji, vratio se Bogu. Poželio je biti pokopan u odijelu i cipelama, a njegova je želja ispunjena. Na tisuće ljudi došlo je odati mu počast i bdjeti cijelu noć kako bi mu uputili tiho zbogom. 8. travnja 2007. godine objavljena je knjiga “U Sjeni Križa”, a 2. ožujka 2008. godine, na prvu obljetnicu njegove smrti, objavljena je druga nova knjiga “Na Krilima Križa”. Nino Baglieri hrabro je napredovao! 3. ožujka 2012. godine, u katedrali, biskup Antonio Staglianò, biskup Noto (SR), u nazočnosti vrhovnog poglavara Salezijanaca, o. Pascuala Chaveza Villanueve, primio je Supplex libellus od Postulatora Generala Salezijanske Kongregacije, o. Pierluigija Cameranija. Tako je započeo put prema beatifikaciji i kanonizaciji Nina Baglierija. 18. travnja 2012. godine, biskupi Sicilije, nakon što su upoznali ljudsko i duhovno iskustvo Nina Bag