Alojz Versiglia i Kalist Caravario dva su salezijanska misionara, koji su zajedno podnijeli mučeničku smrt kako bi spasili druge, a svoje mučeništvo prikazali za sve mlade kršćane u Kini.
Alojz Versiglia rođen je u Oliva Gessi u pokrajini Paviji 5. lipnja 1873. Od malih je nogu ministrirao, pa su vjernici govorili da će zacijelo biti svećenik, premda se on na takve primjedbe mrštio, jer je želio postati veterinar. Međutim, kad je kao dvanaestogodišnjak susreo don Bosca, svetac ga je toliko zadivio da je promijenio mišljenje. U svečanosti podjele misijskih križeva sedmorici misionara, koja je upriličena 1888., kratko nakon don Boscove smrti, Alojz je bio tako oduševljen da je odlučio postati salezijanac gajeći u srcu želju da i sam pođe u misije.
Nakon završenih teoloških studija 1895., zaređen je za svećenika. Don Rua ga je imenovao magistrom novaka u Genzanu kraj Rima. Tu je dužnost vršio deset godina. Na poziv biskupa iz grada Macao 1906. poveo je u Kinu šestoricu salezijanaca misionara, ostvarivši davni don Boscov san. Iz salezijanske kuće matice u Macau salezijanci su otvorili misiju u Heugchowu, a don Alojz je u don Boscovu stilu animirao pastoralne aktivnosti. Osnovao je sirotište, nadaleko poznatu limenu glazbu i oratorij.
Kad je 1918. apostolski vikarijat u Cantonu salezijancima povjerio misiju Shiuchow, don Versiglia je bio kandidat za biskupa. Posvećen je 9. siječnja 1921. Bio je mudar, postojan, siromašan i neumorni radnik. Kao vrsni pastir neprestano je obilazio kršćanske zajednice i podržavao braću salezijance. Organizirao je vikarijat, izgradio rezidenciju i osnovao sjemenište. Sam je pravio nacrte za odgojne kuće, staračke domove, prihvatilišta. Trudio se da odgoji dobre katehete uvjeren da je za misionara najvažnije jedinstvo s Bogom. „Misionar bez Boga je rijeka koja se odvojila od svoga izvora. Što više moli, više će učiniti“, običavao je reći.
Kalist Caravario je rođen u malom mjestu Cuorgné kraj Torina 18. lipnja 1903. Još kao dječak bio je blage naravi i sklon meditiranju. Često se molio i gajio veliku ljubav prema majci kojoj je napisao brojna pisma. Kad mu je bilo pet godina cijela se obitelj preselila u Torino, blizu Porata Nuove, tu je pohađao salezijansku školu i svako jutro ministrirao. Ravnatelj oratorija, don Garelli spremio ga je u novicijat gdje je položio prve zavjete i postao salezijanac. U Torino je 1922. došao don Versiglia i klericima održao predavanje o misijama u Kini. Kalist je bio oduševljen. Za kratko je zajedno s don Grelliem otputovao u Macao, a ubrzo nakon toga u Timor gdje je ostao dvije godine. Kada je 18. svibnja 1929. došao u Shiuchow, mons. Versiglia zaredio ga je za svećenika i povjerio mu misiju Linchow. Odmah je posjetio tamošnje obitelji i stekao simpatije svih učenika u školi. 13. veljače 1930. došao je u Shiuchow da bi pratio biskupa Versigliu u svoju misiju Linchow.
U ono vrijeme u Kini nastupile su dramatične društvene promjene. Politika je sve više zaoštravala odnose s kršćanima, osobito s misionarima. Komunisti su se spremali da preuzmu vlast. Započeli su otvoreni progoni. Kobnoga dana 13. veljače 1930. biskup Versiglia je zajedno s Kalistom Caravarijem i s još nekoliko mladića i djevojaka, studenata iz Shiushowa, pošao u pastoralni pohod u Linchow. Grupa odmetnika boljševičkog tipa zaustavila ih je 25. veljače, s namjerom da iz biskupove barke otmu djevojke. Biskup i mladi Caravario suprotstavili su se njihovoj namjeri i stali u obranu djevojaka. Bili su divljački pretučeni i na kraju streljani. Prije nego su ih pogubili, jedan drugomu su se ispovjedili. Svoje su živote prikazali za mlade kršćane u Kini. Papa Ivan Pavao II proglasio ih je svetima 1. listopada 2000, a spomendan ovih svetih misionara slavimo 25. veljače.
Papa Ivan Pavao II o kineskim mučenicima govori: „Oni su cijenom svoje krvi branili odgovoran izbor čednosti, koji su donijele mlade žene, u opasnosti da padnu u ruke onih koji ih ne bi poštivali“
Nasljedujemo li danas svece?
Nasljedovati ove svete mučenike i misionare danas izgleda izazovno. Često možemo pratiti misijski rad u nekim dalekim, nama egzotičnim zemljama. Razmišljamo kako im pomoći, jer im je to potrebno. No u toj idiličnoj slici misija kojima je potrebna pomoć nas zapadnjaka, zaboravljamo da je misijski rad u našim najbližim sredinama itekako potreban. Zar nema oko nas ljudi koji Boga ne poznaju, a koji za njim vape? Koji žive egzistencijalne probleme, svakodnevne brige, uzdajući se samo u svoje i ljudske snage? Polje rada današnjim misionara su u našoj blizini, na poslu, susjedstvu, kvartu, gradu, državi. Misije koje su zahtjevne i traže istu gorljivost i žar kao i one za koje je potrebno ići na drugi kontinent. A mučeništvo? O da, bit će ga ako se ohrabrimo ići u ove naše bliže misije. Mučeništvo ružnih riječi, ismijavanja, odbacivanja, podmetanja… Muku podnijeti za Krista možemo i u blizini svoga doma, gdje se možda najmanje nadamo. I tu, u našim sredinama traže se misionari koji će kao živi Tabernakuli donijeti Krista onima koji ga ne poznaju i ne znaju da ono za čim njihovo srce čezne može ispuniti On.
