Josip Cafasso rođen je u Castelnuovu d’Asti, 15. siječnja 1811. godine, u istom kraju kao i sveti Ivan Bosco, u vrijednoj i pobožnoj seljačkoj obitelji. Njegova najmlađa sestra Mariana bila je majka blaženog Josipa Allamana, osnivača Misionara i Misionarki utjehe. Rođen je s deformiranom kralježnicom i ostao je bogaljem cijelog života. Završio je srednju školu i višu školu na filozofiji u Chieriju te 1830. prelazi u Teološko sjemenište, gdje 1833. godine biva zaređen za svećenika. Četiri mjeseca poslije prelazi u mjesto koje će za njega ostati temeljna i jedina „pozornica“ njegovog svećeničkog života: konvikt svetog Franje Asiškog u Torinu. Došavši usavršiti se u pastoralu, ovdje dobro koristi vlastite vještine u duhovnom vodstvu velikim duhom ljubavi.
Caffaso nije bio poput sv. Ivana Maria Vianney, Arškog župnika, nego prije svega odgojitelj dijecezanskih svećenika i župnika, pa i svetaca, među kojima je i sv. Ivan Bosco. Nije osnivao religijske institucije kao drugi sveti pijemontski svećenici jer je njegov „temelj“ bila „škola života i svećenička svetost“, koju ostvaruje primjerom i poučavanjem u samostanu svetog Franje Asiškog u Torinu.
Konvikt doista nije bio samo škola moralne teologije gdje su mladi svećenici, koji su većinom dolazili sa sela, učili ispovijedati i propovijedati, već jedna prava škola svećeničkog života gdje su prezbiteri bili odgajani u duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog i u moralnoj teologiji i pastoralu velikog biskupa svetog Alfonsa Liguorija. Tip svećenika kojeg Cafasso susreće u konviktu i gdje on doprinosi u razvoju tog tipa – prije svega kao poglavar – bio je onaj istinskog pastoralca s bogatim unutarnjim životom i žarom za brigu o stadu: vjeran molitvi, posvećen propovijedanju, katekizmu, odan u euharistijskom slavlju i ispovijedi, po primjeru svetog Karla Boromejskoga, svetog Franje Saleškog i potpomognut koncilom u Trentu.
Pišući životopis svetog Josipa Cafassa, don Bosco govori o njegove tri vrline: mirnoća, lukavost i razboritost. Za njega je verifikacija prenesene poduke bila u službi ispovijedi, kojoj je posvećivao mnoge sate dnevno. Kod njega su dolazili biskupi, svećenici, redovnici, istaknuti laici i jednostavni ljudi: svima je znao posvetiti potrebno vrijeme. Mnogima je, zatim, koji su postali sveti i osnivači redova, bio mudri duhovni savjetnik. Sveti Ivan Bosco, koji ga je imao kao duhovnog ravnatelja punih 25 godina, od 1835. do 1860.: prvo kao klerik, zatim kao svećenik i na kraju kao osnivač. Svi temeljni izbori u životu svetog Ivana Bosca imali su kao savjetnika i vođu svetoga Josipa Cafassa, ali u jednom preciznom načinu: Cafasso nikad nije htio odgojiti Don Bosca kao svoga učenika „na vlastitu sliku i priliku“ i Don Bosco ne kopira Cafassa, osim u ljudskim i svećeničkim vrlinama – definirajući „model svećeničkog života“ – ali po vlastitim stavovima i svom specifičnom pozivu; znak mudrosti duhovnog učitelja i inteligencije učenika: prvi se ne nameće drugome i pomaže mu pročitati što bi bila volja Božja za njega. Svetac za sebe potvrđuje: „Sva svetost, savršenost i dobit osobe su u savršenom vršenju Božje volje. Sretni mi ako uspijemo tako unijeti naše srce unutar Božjega, pridružiti tako naše čežnje, našu volju njegovoj da je odgaja u samo jedno srce i volju: željeti ono što Bog želi, željeti na taj način, u to vrijeme, u tim okolnostima kojima želi On i željeti sve ni zbog čega, nego zato što želi Bog.”
Njegova tajna bila je jednostavna: biti čovjek Božji; činiti, u malim svakodnevnim stvarima, „ono što može vratiti na veću slavu Božju i za korist duša“. Apsolutno je volio Gospodina, bio je potaknut dobro ukorijenjenom vjerom, podržan dubokom i produženom molitvom, živio je iskrenu ljubav prema svima. Poznavao je moralnu teologiju, ali također produbljeno situacije i srca ljudi, oko kojih se brinuo kao Dobri pastir.
Velika odlika svetog Josipa Cafassa bila je pozornost prema posljednjima, osobito zatvorenicima, koji su u to vrijeme u Torinu živjeli u neljudskim i nečovječnim uvjetima. Više od dvadeset godina bio je blizak i suosjećajan osuđenima. Činio je dobro svima, svojim propovijedima doticao otvrdnula srca, oživljavao vjeru i poticao na milost pokajanja. U zatvoru je držao kateheze, osobne razgovore i vrlo korisne propovjedi. Glavni cilj njegova poslanja u zatvoru bila je sveta ispovijed, susret s Bogom koji za nas ima beskrajnu milost. Posebno je ljudski i duhovno brinuo za one koji su bili osuđeni na smrt, pratio ih je na vješala, nakon što bi ih ispovjedio i pričestio. Njih 57, pratio ih je s dubokom ljubavlju do posljednjeg daha njihova zemaljskog života.
Umro je 23. lipnja 1860., nakon što je čitav život posvetio Gospodinu i dao ga za bližnjega. Papa Pio XII., 9.travnja 1948. proglašava ga zaštitnikom talijanskih zatvora, i u apostolskoj pobudnici Menti nostrae, 23. rujna 1950., predlaže ga kao uzor svećenicima posvećenima ispovijedi i duhovnom vodstvu.
Papa Pio XI. je odobravajući čuda za kanonizaciju svetog Ivana Marije Vianney objavljujući dekret za autorizaciju za beatifikaciju Cafassa, 1. studenog 1924. opisao ova dva svećenika sljedećim riječima: „Uz posebnu asistenciju Božje dobrote, svjedoci smo uspona novih zvijezda na horizontu Katoličke crkve, župnika Arškog i prečasnog sluge Božjega, Josipa Cafassa. Upravo se ova dva lijepa, draga, providonosno prigodna lika danas moraju predstaviti. Malen i ponizan, siromašan i jednostavan, ali istovremeno slavan lik župnika Arškog, i drugi lijep, velik, složen, bogat lik učitelja i odgojitelja svećenika, prečasnog Josipa Cafassa.“ Spomendan ovog velikog sveca slavimo 23. lipnja.
MOLITVA
Ljubljeni sveti Josipe Cafasso,
ti koji si bio apostol zatvorenika i osuđenika na smrt,
odgajatelju svećenika i tješitelju siromašnih,
učini da oni koji vode život bijede
mognu osjetiti ljubav Božju.
Posebno ti povjeravamo one
koji imaju zatvor grijeha u srcu
ili koji su zatvoreni radi svojih grešaka;
Zagovaraj za sve iskreno kajanje
i moć Božjeg milosrđa.
Zauzmi se za nas da dobijemo dar iskrene vjere,
žive nade i vjerničke ljubavi.
Molimo od Gospodina
tvoje moćno posredovanje i
milosti potrebne u našem životu.
Amen
Žeđa duša moja za tobom Bože!